Sjedim na balkonu i gledam prolaznike...
Svak nosi svoj teret životnih briga i problema i svak negdi žuri...meni se ne žuri... moj posao su moja djeca.
Neki su zabrinuti,neki tužni,drugi pak veseli ...a najljepša su ipak djeca.Kako nam pođe za rukom negdje u putu ostaviti tu spontanost i iskrenost koju nam je Bog darovao i koju smo imali pri rođenju.
Spontano smo plakali kad smo bili gladni,mokri...kada nam je bilo hladno ili pak pretoplo.Kao mali volili smo topla nasmješena lica ,a od mrzovoljnih ljudi smo spontano bježali...Onda smo rasli i tu iskrenost i spontanost smo izgubili...Naučili smo glumiti...smješimo se i kad nam nije do smjeha,i plačemo kad nam poslovno trebaju suze...
A Isus nam kaže - budite kao djeca...Jel on to misli da prestanemo glumit ? Da budemo ono što jesmo i onakvi kakvi jesmo ... Da ne stvaramo od sebe idole i da li on to kaže da ,već postoji sunce oko kojeg se okreće zemlja?
Ali kako ponovno biti dijete ?
Učeći biti veliki , "putem" odrastanja ... zaboravili smo što znači riječ kleknuti...i to nam je teško.Teško nam je saviti koljeno i spustiti se na razinu djeteta ... jer samo sa visine djeteta možemo pravilno promatrati svijet-spontani iskreni i bez glume!
Post je objavljen 09.04.2006. u 01:19 sati.