On bijaše 21 ljeto mlad dečkić sa silnim manjkom samopouzdanja.
Ona je bila nešto starija, pametna i lijepa.
Sreli su se kad su prijatelju ručno brali tri jutra kukuruza zaostalog od prethodne ratne godine.
On ju je skeptično pogledao kad je došla, bila je skockana kao za teniski meč sa šminkerskim društvom. Otfrknuo je s prijezirom i počeo brati kukuruz. Počela je i ona.
On se trudio, uvijek je davao sve od sebe. Ali ju nije stizao. Buljio je u leđa te zgodne cure koja je bila sve dalje u redu do njegovog. Pred kraj dana bio je lud za njom.
Sutradan nije došao. Zglobovi su mu se raspali. Ona je došla.
Sretao ju je poslije toga u gradu. Uvijek ju je pogledao drugačije nego bilo koju drugu. Ali... I ona je uvijek pogledala njega. Ubola ga u oči. I trajalo je to.
On je pomislio da fantazira. Jednoga dana ju je vidio s dečkom. I nije htio gledati u nju, nego je rekao prijatelju do sebe da on pogleda gdje će ona gledati. I prijatelj je potvrdio. Ali nije ni morao jer se taj pogled dao osjetiti na zatiljku.
Jednog dana skupio je hrabrosti i nazvao ju. I zamucao. Nije znao reći ništa pametno. Ona se nasmijala, rekla da je zauzeta, da ima puno posla... Baš se osjećao jadno i posrano.
Mislio je da je gledanju konačno došao kraj. Prevario se. Kad ju je prvi put poslije toga vidio opet su ga te oči ubole.
Njen dečko je u međuvremenu postao njen muž. Rodila mu je kći. Ali naš nesretni berač kukuruza je još uvijek osjećao taj pogled kako ga svrdla kad god ju je sreo. I ništa mu nije bilo jasno.
Godine su prošle, naš berač je imao druge cure. I skupio popriličan broj istih u svojoj povijesti. Prestao je zamuckivati pred curama.
Njen muž je poginuo u prometnoj nezgodi.
Naš mladac s početka priče ju nije dugo vidio. Kad se to opet dogodilo, opet su ga trnci prošli od istog onog pogleda. I to se ponavljalo.
Jednog dana ju je opet nazvao. Predstavio se, pozvao ju na kavu. Ona je odbila konkretan izlazak iako je ostavila mjesta kavici ako se negdje usput sretnu. Njemu je sad već postalo svejedno. Jer kad god ju je vidio imao je dojam da se taj pogled izmijenio.
Osim čvrstog svrdlanja koje je još uvijek bilo isto, taj pogled je postao nekako... Hladniji?
I sad je on odlučio kavicu s njom provesti u djelo. Došlo je vrijeme da se to odradi.
Sjesti s njom, diviti se njenoj hladnoći, zatvorenosti, možda i nezanimljivoj površnosti.
I nasmijati se sebi jer je od nečeg jednostavnog napravio četrnaestogodišnju glupost.
Post je objavljen 10.04.2006. u 21:34 sati.