Marketing
sad sam hepi
da, bash sam hepi, uspio mi je spotich...
i taq. bila sam danas u nekom mini šopingu. kupila sam neke stvarčice za večeras. e pa da, opet idem u belovar (ne bjelovar), tulumchek, nečiji je brzdej, i opet će biti puuuuuuno rukometaša, he he deca... moji ste 
ma da 100, kao da neće biti nekih zgodnih curičica tamo u štikličicama i taqve njima slične. ma bljak. nije da imam nešto protiv takvih osoba, samo protiv rozo-bijele kombinacije u kompletu sa rozim špičastim štiklicama-čizmicama od kojih mi se riga, JAKO!
i taq. jooooooooooooooooj, kad ćem u osterajh??? kad ćem na viiiiir??? kad će završiti škola??? damn.. nikada sve mi se čini.
ajde, idem biti dubokoumna na sekundu, dvije, da ne ispadne da je blog samo za jadanje.
hm. otkrila sam da je nevjernika više nego što sam mislila. ljudi moji, možete me napadati koliko god hoćete, ali ja vjerujem i mislim da je ovo nešto o čemu bi se trebalo pričati. meni kao vjernici nije jasno otkud sve te silne sumnje? otkud sva ta pitanja? ok, shvaćam da su ljudi različiti, shvaćam da svatko ima pravo na svoje mišljenje, sve ja to shvaćam, ali nekako ne mogu prihvatiti da se unutar tih različitih mišljenja kriju nevjerica i sumnje. nije da ne želim prihvatiti, jednostavno ne mogu. ne znam zašto, ali nekako i dalje vjerujem da će se svi obratiti jednog dana. ali opet... ja sam naivka, više ne znam trebam li sama sebi vjerovati što se nekih stvari tiče. to me jako rastuži, ta činjenica da je nevjernika mnogo, možda i previše. i nemojte me ubiti, znam da ne može sve biti po mom,da ne možemo svi vjerovati, ali mi je to nevjerojatno teško prihvatiti. no ipak vidim svijetlu točku. unatoč različitim religioznim uvjerenjima, nekako sve to skupa nadilazimo i družimo se. ne zamjeramo jedni drugima što (ne)vjerujemo. i to mi je baš nice.
ovo ljeto (2005.) sam bila na svjetskom danu mladih u njemačkoj. istina, taj dan je zapravo bilo 11 dana, ali nije bed :)
ne znam je li itko doživio i proživio ono što sam ja. toliko ljudi, različitog spola, nacionalnosti, boje kože, ma bilo je stvarno svih vrsti ljudi i da se tako puno ljudi okupi na jednom mjestu radi pape, radi Krista, meni je to nešto prelijepo. isto tako nisam mogla vjerovati kako dobrih ljudi ima, a da ne pričam za brazilce. jako su me ugodno iznenadili! u to vrijeme igrala se nogometna utakmica brazil-hrvatska, i naravno, desilo se tako da smo imali priliku tekmu gledati u istom kafiću. bilo me strah da ne poginem u slučaju ako brazilci (ili mi) počnu (počnemo) gubiti, ali smo svi skupa bili fenomenalni. zezali smo se, pričali, razmijenili dresove, bedževe... i sve smo to (svjetovne razmirice) nadišli u Kristovo ime. i sad mi recite da On ne postoji, da i dan danas ne radi čuda. a mogli smo se mirne duše poubijati.
ajde, ajde, nećem vas više daviti... idem naći neko zrnce mudrosti...
ŽELIŠ LI BITI SRETAN, BUDI!
neću komentirati, mislim da je sve jasno. BUDITE, PUSTITE DA BUDU, LJUBITE I BUDITE LJUBLJENI!
love ya, kiss...
Post je objavljen 08.04.2006. u 18:15 sati.