Marketing
Narcis
Alkemičar uzme knjigu koju je donio netko iz karavane. Bila je bez naslovne stranice, no uspije joj utvrditi autora. Oscar Wilde. Dok ju je listao, naiđe na pripovijetku o Narcisu.
Alkemičar je poznavao predaju o Narcisu, lijepu mladiću koji je svakoga dana u jezeru promatrao svoju vlastitu ljepotu. Bio je toliko očaran samim sobom daje jednoga dana upao u jezero i utopio se. Tamo gdje je pao, narastao je cvijet koji su prozvali narcisom ili sunovratom.
No Oscar Wilde nije tako završio priču.
On je pripovijedao kako su, kad je Narcis umro, došle oreade, gorske nimfe, i vidjele da se, iz slatkovodna jezera, jezero pretvorilo u vrč slanih suza.
- Zašto plačeš? - upitaše oreade.
- Oplakujem Narcisa - reče jezero.
- Ah, ne čudi nas da plačeš za Narcisom - nastaviše one. - Na koncu konca, premda smo sve mi neprestance za njim trčale šumom, jedino si ti imalo priliku iz blizine promatrati njegovu ljepotu.
- A Narcis je bio lijep? - upita jezero.
- Tko bi to bolje od tebe mogao znati? - odgovoriše oreade, iznenađene. - Na koncu konca, na tvojim se obalama on svakoga dana ogledao.
Jezero načas zanijemi. Naposljetku reče:
- Oplakujem Narcisa, no nisam nikad primijetio da je Narcis bio lijep.
"Plačem za Narcisom jer sam uvijek ", kad bi se on nagnuo nad mojim obalama, mogao vidjeti kako se, u dubini njegovih očiju, ogleda moja vlastita ljepota."
"Lijepe li pripovijetke", reče Alkemičar.
Ova priča me podsjetila na moje dane na ukletom mjestu. Onda sam upoznala jednu jako zanimljivu osobu, ali ne standardno zanimljivu. Sada se nemogu sjetiti niti njegovog lica, niti njegovih ruku, niti imena, već samo prodornog pogleda.
Bilo je jutro i svi su užurbano hodali po hodnicima, osjećala se napetost. Ali i unatoč tome, on je (kao i uvijek) bio smiren i jako siguran u samoga sebe. Večer prije mi je pričao kako on nemože proći pokraj ogledala ili bilo kakvog stakla a da ne zastane, pogleda svoj odraz i pomisli : kako sam zgodan. Ja nikad nisam bila jedna od onih osoba s napumpanim egom i samopouzadnjem, i baš zato nisam mogla tu večer shvatiti što mi on to pokušava reći. Ali toga jutra nešto se u meni promijenilo, kao da je nešto puklo.
Bilo je negdje oko 9 sati ujutro. Ja sam stajala na hodniku, naslonjena na zid. Nakon nekog vremena on je došao do mene, otvorio stari, drveni prozor te duboko udahnuo. Činilo mi se da iako je zarobljen diše punim plućima, i živi za svaki trenutak. Između mene i njega stajalo je otvoreno prozorsko krilo. Odjednom se okrenuo prema meni, kao da se nečega sjetio. Pogledala sam ga s očima punim znatiželje... Tek nakon nekoliko sekundi shvatila sam što se događa. Gledali smo se kroz prozorsko staklo, i dok smo tako jedno drugom zurili u dušu istovremeno smo vidjeli i svoj odraz. Moj odraz preklapao se sa njegovim Narcisom. U tome trenutku nešto je prostrujalo kroz mene. Kao da sam ja u očima svog Narcisa gledala svoju ljepotu, a on u mojim očima svoju...
Flos cruentus
Post je objavljen 08.04.2006. u 15:29 sati.