O Andrija, Andrija dabogda te gloginjama mlatili iako ne znam što su gloginje dabogda te nagloginjalo da se sve praši. Ostavio si Nevenu krasno nasljeđe, zdravstvo za kurac! Ne nema u našem zdravstvu mita i korupcije, ma jok, uopće ih nema, toliko ih nema da i onih par zastarjelih prijava iz Ljubičićeva stola - netragom nestadoše u bespućima rvackog putra na glavi. Nema ih, ne ne, nema više malih papalina. O Nevene, Nevene dadogda i ti gloginje srao.
U odjelu na hodniku osam kreveta, pacijentu ne ostavlja nimalo privatnosti a kamoli dostojanstva, na šporkoj posteljini sasušena krv, lancuna nema, zavoja nema, svega fali. Preko rane još uvijek onaj isti zavoj sa operacije, još krvav. Sa njim će otići i doma. U sobama natrpano po njih pet-šest, starčad, jauče, plače, kumi za nečim protiv bolova, niko ih ne jebe ni pet posto. Čistačica prvo pere pod, pa onda WC pa onda dijeli hranu. Nema osoblja.
Za doručak šalica čaja, feta kruva, margarin.
Za ručak skuhani krumpir, bez ičega.
Za večeru feta kruva, feta salame.
Ljudi gladni. Sa dolaskom noći dolazi i smrt. Kroz zidove jauci. Na hodniku šepaju starci, WC jedan, gadi ti se u njega i ući, papira nema. Vizite ni ne gledaju lice, nevidljiv si dok ne daš. Ako fali kreveta, a kreveta uvijek fali šalju te doma pa neka glava boli i nek su noge teške, sve će to proći. Oće, oće. Dolazi sestra, vi ste na redu za operaciju ali, ali doktor taj-i-taj žuri na trajekt znate, gradi kuću pa da ga ne čekaju radnici, vi ćete pričekati, shvaćate? Da naravno, to nikako ne smijemo dopustiti, da doktor zakasni na trajekt. Dali ste mi dvostruku narkozu, ne mogu od bolova, ne ne, neće ni da čuju, vi ste krivi, niste smjeli na WC, ali morao sam, ne ne, kud bi oni bili krivi. Baš u vrijeme posjeta sestra napadno ulazi u sobu - i čeka. Čeka. Odmjerava vas, odjeću, cipele, torbu, posebno torbu, gleda sok, kekse, voće. Gdje je do sada bila. Gdje je sinoć bila kad su starci zapomagali. Znaš da te čekaju još i kontrole, kavu si rasporedio, u bijeli papir da se ne vidi, deka deset za čistačicu, dvadeset za ovu šta previja, dvadeset za glavnu da se ne uvridi, bombonijera u pripremi zlu ne tribalo. Doktore molim vas trenutak, on brže bolje otključava ordinaciju. On zna. Pružaš sliku, jutros si je skinuo sa zida, osmijeh mu od uha do uha, prvi put vam izgovara ime, nema problema, osmijeh, ne ne, uopće problema nema, opet ime, dođite samo vi dođite možete i privatno. Da, on radi i privatno. Na podu poredano desetak vrećica whiskeya, šteke, bonbonijere, kava, jutro još traje, uza zid naslonjena i druga slika, ova je veća, ulje na platnu. Srce, bubreg, pluća? Tvoja sada djeluje tako bijedno. Stol je zaključan, pa ne vidiš kuverte. Izlaziš, puziš, kući, kući, samo kući! Boli glava, boli, puca, samo kući.
Vidiš Nevene, vidiš - svi naši doktori su doktori za uzor. Cijelo naše zdravstvo je zdravstvo za uzor. Svo ovo naše bolničko medicinsko čudo od silnog zdravlja puca – po šavovima. A lipo li nam je bože mili - možemo kolektivno svi u psihijatrijsku pi.ku materinu!
Boli me glava stoga - laku noć.