Sjedim i razmišljam. Vrijeme prolazi, sat za satom, tope se i izmiču mi kao pjesak kroz prste. Pogledam kroz prozor. Vatrenocrveno nebo najavljuje zalazak sunca. I tek što sam se okrenula, tama je zaklonila vidik. Stišćem oči i pokušavam nazreti obrise u tami. Negdje u daljini, poput sićušnih točkica plamenonarančaste boje, naziru se svijetla. Pružam ruke i pokušavam ih doseći. Predaleko su, pomislim. Ali ipak se čine tako blizu. Mrak me je sad potpuno oslijepio i svjetla u daljini su jedini izvor svjetlosti. Sada se čine još dalje... Padam u san, sanjam nekakav drgačiji svijet, bez mraka. Gdje svjetla nisu više u daljini nego su uz mene, tjeraju tamu... Budim se, a veličanstvano sunce tjera me da ponovno zatvorim oči... Ponovno mi pogled odluta kroz prozor, sada otvoren. Osluškujem zvukove. Negdje u daljini čuje se dječji plač koji me trgne iz razmišljanja. Odlazim, sa uzburkanim mislima u svoj svakodnevni život. U žurbu i svakodnevno suočavanje s problemima. U svijetu sam u kojem ljudi više ne mare za svoje bližnje, ali ne zamaram se time jer ja tu ionako ne mogu ništa. Ja sam samo sićušna kapljica u bujici goleme rijeke koja me nosi u nekom svom smjeru. Ne znam kamo će me odvesti, nadam se u neki bolji svijet, u neku drugu noć...
Post je objavljen 07.04.2006. u 21:25 sati.