Stali su pred kordone oklopljenih kornjača, oslobodili bijes, ne bojeći se udarca i neugodnog ugriza metalnih lisica na rukama. Pokazali su ljubav jedni drugima, ljudsku solidarnost i hrabrost. Vide da ih kapitalisti melju, osjećaju da političari služe samo kako bi zaštitili interese onih kojima novca nikad nije dosta. Pa makar i kordonima, suzavcem, gumenim mecima i teškim batinama. Kada bi netko prešao granicu koja je, siguran sam, postavljena na nekom tajnom, «masonskom» sastanku, mislim da bi pucali i pravim mecima. Jer, u njihovim glavama, obrana kapitala nema cijenu. Hrabri su mladi Francuzi. I svjesni cilja zbog kojeg su ustali…
Tuđa glad nas ne pogađa u trbuh, nečija nepravda nas ne dira, tuđe stradavanje kod većine nas ne izaziva nikakvu emociju. Nagutasmo se govana. Riječ je o količinama dovoljnim za deset generacija koje dolaze. Ubijalo se, pljačkalo, kralo radna mjesta, uništavalo budućnost stotina tisuća obitelji. No pobunu nitko u ovoj maloj, čudnoj zemlji vidio nije. Jer je nije ni bilo. Jer ovdje svatko gleda svoja posla. Solidarnost? U utvrdi kršćanstva i iskonske vjere? Tako razmišlja većina. Pa nam je tako kako jest. I nismo zaslužili bolje. Jer šutimo, trpimo šamare, udarce robovlasničkih bičeva i molimo Boga da ne bude gore. A bit će…Jer već godinama šaljemo poruku da ćemo spremno primiti svaki novi, još jači, udarac.
Zato zavidim masama na pariškim ulicama.
Oni mijenjaju ili barem pokušavaju promijeniti nešto.
“Some men must rule; the great mass of
men must be ruled. Some men must
own; the great mass of men must work
for those who own.”
Post je objavljen 07.04.2006. u 15:38 sati.