Marketing
BLAŽENA DJEVICA MARIJA
Nema nikakve dvojbe da je žena koja je rodila Sina Božjega najveća na zemlji, u cijelome ljudskom rodu, među svim ženama. Ali i pored toga pitanje bi u vezi s Marijom, majkom Isusovom, glasilo: Zašto se negdje Mariju naziva blaženom, a negdje svetom? Zašto Mariju nigdje u svojim poslanicama apostoli ne spominju? Zašto se Mariju počelo slaviti tek u šestome stoljeću, i to u Španjolskoj? Tko je sastavio i kada molitvu Mariji »Zdravo Marijo«? Zašto grešnici od Marije stalno traže da se moli za nas, sada i na času smrti naše? Je li to pretjerano za Mariju, koja bi stalno trebala, valjda klečati na nebesima i moliti se za nas grešnike?! A mi i dalje griješiti. Nije li to nepošteno od nas grešnika? Zar umjesto toga dijela molitve Mariji ne bi bilo pristojnije i ljepše da Mariji zahvaljujemo: Neizmjerna ti hvala, Marijo, za sve što si učinila i činiš za spas ljudskoga roda! Ili pak mi Hrvati za spas Hrvata?
O njoj nam šire i dublje govore i dokumenti Drugoga vatikanskog sabora, kao i više papinih enciklika i drugih spisa. Tako nam dogmatska konstitucija o Crkvi »Lumen gentium« u glavi osmoj govori o »Blaženoj Djevici Mariji Bogorodici u misteriju Krista i Crkve«, jasno dajući na znanje da »ipak nema namjere izložiti potpuni nauk o Mariji niti riješiti pitanja koja teolozi još nisu potpuno rasvijetlili« (LG 54). Marija je još u Starome zavjetu prikazana kao Djevica koja će začeti i roditi Sina i dati mu ime Emanuel (usp. Iz 7, 14). Kako je u trenutku navještenja dala svoj pristanak - »fiat!« - znači da je sudjelovala u davanju »života koji sve obnavlja, i od Boga je bila nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom« (LG 56). Stoga nije nikakvo čudo da je već sveti oci nazivaju »svetom i slobodnom od svake grešne ljage«, te pojašnjavaju da ona u prihvaćanju Božjega plana nije bila »pasivna« već je svjesno i svim srcem prihvatila biti Gospodinova službenica, a njezina je rođakinja Elizabeta nešto kasnije nazvala »blaženom« radi njezine vjere u obećano spasenje (usp. Lk 1, 41-45).
Nakon Isusove muke i uskrsnuća, Mariju se spominje u Djelima apostolskim (Dj 1, 14) u krugu apostola koji »jednodušno ustrajno mole sa ženama i s Marijom, Isusovom majkom, i s njegovom braćom«, a nakon što je ispunila tijek svoga ovozemaljskog života s dušom i tijelom je uznesena u nebesku slavu, »i od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara« (usp. Otkr 19, 16) i pobjednikom nad grijehom i smrću.
Mi kršćani znamo da je jedini naš Posrednik između Boga i ljudi Isus Krist, i Marijina majčinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Ona je na poseban način sudjelovala u Kristovom otkupiteljskom djelu, ona nam je majkom u redu milosti, a nakon uznesenja na nebo svojim nam zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja. Ona se i dalje brine za nas, Isusovu braću i sestre, koji se nalazimo zajedno s Crkvom hodočasnicom »na putovanju«, u pogiblima i nesigurnostima. Zato ju i nazivamo odvjetnicom, pomoćnicom, pomagačicom, posrednicom... Ne možemo joj dosaditi ni dodijati svojim molitvama, i nije neprimjereno obraćati joj se u molitvama. Crkva to čini od najranijih vremena (usp. LG 66), ne tek od 6. stoljeća i ne samo u Španjolskoj, o čemu nam svjedoče i raniji crkveni koncili. Već od najstarijih svojih vremena Crkva je časti pod nazivom »Bogorodice«, pod čiju se zaštitu vjernici molitvama utječu u svim pogiblima i potrebama. Osobito od Efeškog sabora (421. godine) Marijino je štovanje poraslo među vjernicima, a Crkva - unatoč čestim optužbama s više strana - nije zaboravljala vjernike upozoravati da plemenito promiču štovanje prema Blaženoj Djevici, osobito ono liturgijsko, te da cijene praksu i pobožne vježbe prema njoj.
Kako ispravno treba štovati Blaženu Djevicu Mariju, još je jednom obrazložio i papa Pavao VI. svojom enciklikom »Marialis cultus«, pozivajući na »snažno i svjesnije oživljavanje moljenja krunice«, u kojoj se najčešće ponavlja upravo molitva »Zdravomarijo« koju spominjete. U obliku kakav postoji danas ona je imala svoj stoljetni razvoj. Najstariji dio je evanđeoski tekst anđelovog pozdrava (Lk 1, 28) i Elizabetine riječi (Lk 1,42). U Srednjem vijeku »Zdravomarija« nije imala današnji dodatak: »Sveta Marijo...«, nego je glasila: »Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom! Dodatak »Sveta Marijo...« nastaje tek kasnije.
Crkva oduvijek daje na znanje da se Marijino štovanje u Crkvi ne smije zabacivati ni omalovažavati, jer tome štovanju pripada odlično i važno mjesto unutar cjeline autentičnoga kršćanskog bogoštovlja, što izvrsno pojašnjava i sam prevoditelj enciklike »Marialis cultus« na hrvatski jezik pokojni Tomislav Janko Šagi-Bunić, pa Vam preporučujemo da pročitate i encikliku i njegova završna teološko-pastoralna pojašnjenja.
Post je objavljen 07.04.2006. u 14:44 sati.