11.
I nas se pisac u potrazi za odgovorom okrece kolegama...A kolege(ti barem,koji se u ovim vremenima glasno cuju)prilagodili su se.Vecina se prilagodila.Prirodno su prihvatili nove kodove ponasanja u izmjenjenoj komunikacijskoj situaciji i novouspostavljenoj zbilji,prirodno su zadrzali stare mehanizme svoga cehovskog zivota.Kolege,bez umjetnickih i moralnih dilema,umnozavaju isti jezik,iste mentalne i jezicne floskule,istu artikulaciju nesretne zbilje koja je sve jednako zadesila.Izvana mu izgledaju bezazleno i zadovoljno uronjeni u zadimljeni topli kolektivitet.Kao da ne slute da ih ceka sudbina koju su jednom vec dozivjeli:kao da im je velikodusna amnezija izbrisala pamcenje.Nas pisac vidi kako njegovi kolege sa zarom koji ih ponekad i same iznenadjuje,raspravljaju o tome KAKO NESTO TREBA PODUZETI;KAKO VAZNO RASPRAVLJAJU TREBA LI NAJVECEG KLASIKA HRVATSKE KNJIZEVNOSTI TISKATI U CIJELOSTI ILI PAK IZOSTAVITI NJEGOVE POLITICKE ESEJE(JE LI BAS SADA PODESNI POLITICKI TRENUTAK?)
Nas pisac vidi kako njegovi kolege sa zarom koji ih ponekad i same iznenadjuje,zajednicki dogovaraju treba li unistiti kolegu(koji im je ovako ili onako vec odavno na zubu)zaboravivsi pritom da su to prije cinili prema jednim nacelima,a sada,eto,prema drugima;da je to,uostalom,i njima cinjeno.Kolege raspravljaju po kuloarima,kuju sitne zavjere po redakcijama,medjusobno se optuzuju,oni,pravovjerni,one krivovjerne.U novouspostavljenom paranoidnom komunikacijskom sistemu,u sistemu svakidasnjeg zivota,uostalom,kolege najednom vode nevidljive ratove ZA PRAVU STVAR,ZA PRAVU IDEJU.Najednom se okruzuju samozvanom vojskom malih rodoljuba-potkazivaca koji doturaju svoje izvjestaje o antidomoljubnom ponasanju ovoga ili onoga(kolege)...U pitanje su PRAVE STVARI,metode su dopustive,u pitanju su ISKRENI DOMOLJUBNI OSJECAJI,sve se to cini za DOMOVINU koja je u opasnosti.Ne primjecujuci,kolege se polako pretvaraju u policajce,u dvorske mjerace opceg rodoljubnog pulsa.Sa sivom,ozbiljnom maskom pravovjernosti na licu(koju su nesvjesno kopirali od svojih bivsih egzekutora)kolege se promecu u-egzekutore.U kolektivnim sistemima,koji vitalnost potvrdjuju jednostavnim vjestinama lova na jedinke,praksom kolektivnog linca,logicna je pretpostavka da ce krvnici jednog dana biti zrtvama.I obratno.Jer ti,vitalni,iskacu brze
nego kukuruzne pahuljice iz pop-corn strojeva.I dok kolege sa svetom i predanom koncetracijom podizu svoja pera-koplja i upravljaju ih na neprijatelje,dole zveckaju svojim pazljivo naostrenim(privremenim!nije sada trenutak!)cenzorskim skaricama,uvjereni da to cine po prvi put(u pitanju su nasi zivoti!nasa sloboda!nasa buducnost!),iza njihovih ledja nadvija se gipka sjenka mladjeg i vjestijeg lovca
12.
Pojasnimo na kraju:i ja,autorica ovog teksta,hrvatska sam knjizevnica.Drugo mi u ovom trenutku ne preostaje,o tome su,naime,odlucili drugi.Ispisujuci stranice papira pred sobom,odlucila sam:necu se obazirati na markacijske oznake.Spremna sam na eksplozivne konzekvence,ne tuzim se.Svatko izabire svoj put.Dopustam,dapace,da u ovim nesretnim vremenima svatko-od obicna gradjanina do predsjednika drzave,od svercera oruzjem do sabornika-misli da od pisca ima pravo traziti da ISPUNI SVOJ DUG prema domovini,da bude GLAS SVOGA NARODA,da bude VJERNI SIN svoje domovine Hrvatske,da je glasno,jasno i nadasve JAVNO voli.Sebi cu dopustiti da ODBIJEM takve zahtijeve.Iz povijesti SVOGA NARODA,naroda knjizevnickog,naucila sam koje nevolje praksa"pomijesanih loncica"donosi samim piscima,njihovu narodu,slobodi govora,knjizevnosti samoj.Zato,kao knjizevnica,necu stajati na BRANIKU SVOJE DOMOVINE.Radije cu prosetati po braniku LIJEPE KNJIZEVNOSTI ili prisjesti na branik SLOBODE GOVORA.
Post je objavljen 07.04.2006. u 12:02 sati.