Marketing
Unicorn....part IV
Suze su joj se jedna za drugom kotrljale niz lice. Plakala je tiho i neutješno bez jecaja. Ona se oduvijek nadala da su je roditelji ostavili jedno vrijeme Zanastri na čuvanje, i da će kad tad doći opet po nju. Ti su snovi uništeni. Nikad neće osjetiti njihov zagrljaj. U srcu joj je počeo rasti bijes, željela ih je osvetiti. Tko je Minois da joj oduzme jedino što ima na svijetu!
Osveta je počela ovladavati njome. U glavi joj se stvorio je dan cilj. Ubiti Minoisa.
Osveta je opasan osjećaj, zna zamutiti pogled i najčistijem srcu.
Pročitala je opet pismo. U prvi tren nije bila svjesna toga što joj je majka napisala, on odabrana, princeza?! Iskreno sebi priznajući to joj se čak i svidjelo.
Jer Anaja je bila veoma nemirnog duha, i cijelo svoje djetinjstvo koje je provela u zidinama dvorca, maštala je o pustolovinama. i sad je bila sigurna da će doživjeti jednu. Njoj nije došlo do glave da bi ona mogla veoma lako poginut. Sa svojih nepunih sedamnaest godina bila je još kao dijete, imala je ona mnogo znanja koje joj je prenio Zanastra, ali nimalo iskustva. Jer sve to znanje je dolazilo iz knjiga i priča koje joj je pričao.
I još ovo što su joj roditelji ostavili. Željela ih je bolje pogledati. To su joj jedine uspomene na roditelje.
Skinula je prsten s lančića, bio je iskovan od nekog bijelog metala. Kako joj se učinio velik stavila ga je na prst da ga isproba. Čim ga je stavila dogodila se promjena. Prsten je svijetlio srebrenim sjajem, prvo slabije, a onda sve jače i jače. Na kraju je sjajio kao zvijezda. Skinula ga je, to je opet bio obični bijeli prsten. Nije joj ništa bilo jasno. Jest da je to bio vilenjački prsten, ali zašto tako sjaji kada se stavi na prst? Nije imala ni na ovo pitanje odgovor. Spremila ga je u platnenu kesu koja joj je bila vezana oko struka i gdje joj je već stajao novac.
Ovo s prstenom joj je probudilo veliki interes. Nastavila je da proučava ostale predmete. Uzela je privjesak, to je bio kristal brušen u obliku kapljice, Anaja je podigla kristal da ga bolje pogleda i zraka sunca je u jednom trenutku prošla kroz njega. Kristal se počeo prelijevati u svim bojama, od ljubičaste do tamno modre, gotovo crne. Nije mogla skinut pogled s njega, toliko ju je opčinila njegova ljepota. Zatvorila je opet oči, iz daljine kao da je čula šum mora, nešto joj je htjelo reći, ali ona ga nije mogla razumjeti. Zvuk joj se približavao, gotovo da je mogla osjetiti miris mora, i kapljice kako je prskaju po licu. Odjednom se trgnula, pa što se to s njom događa?! Što znači sve ovo? Zakopčala je opet lančić oko vrata, a privjesak je sakrila pod košulju.
Izvadila je mač iz korica. Koliko je ona znala o mačevima, a Zanastra ju je o svemu pokušao naučiti, iz prvog pogleda moglo se vidjeti da je to vilenjački mač, i da pripada nekome visokog roda. Balčak je izgledao kao da je prekriven zelenim listovima. Na njegovom dnu nalazio se dragi kamen crvene boje, rubin, a na njegovu vrhu nalazio se grb, jednorog koji se propinje. Mač se presijavao na suncu, gledajući ga imao si osjećaj da samo čeka priliku da pokaže svoje umijeće. Na njemu je bilo ispisano nešto vilenjačkim jezikom.
Kibeln nisre kajan uine svartenu
Anaja ga je znala. Ali ovo napisano na maču nije nikako mogla shvatiti, po njezinoj procijeni to je izgledalo kao riječi čarolije, koje ona nije znala.
Bila je tako zbunjena. Nije očekivala da će joj roditelji ostaviti magične predmete. Osjećala je da se u njima krije još veća i dublja moć koju ona sad ne može shvatiti.
Sunce je već dobrano omaklo. Jutro je bilo prošlo.
Nije znala gdje će dalje. Kako će dalje. Znala je da treba naći tog kralja Leolarda, ali gdje? Kako? Odlučila je poslušati Zanastrine savijete. Jednostavno je krenula onim smjerom kojim je osjećala da treba ići.
Prolazila je tako kroz šumu. Probijala se kroz šipražje, a kad je postajalo pregusto zaobilazila ga je. Tako i svakojake grabe, jame, i zidove od drveća.
Odjednom se prolomio vrisak.
On je došao iz njezinih usta, a ona je gledala svijet naopačke. Upala je u nečiju klopku, noge su joj bile vezane konopom i visila je naglavce. Počela je proklinjati sve i svakoga. Nakon kojih petnaestak minuta njezinog izljeva bijesa, počela je treverzno razmišljati. Prvo je pokušala odvezati konop. Nije uspjela, to je bila jedna veoma dobro napravljena omča. Sada je pokušala dohvatiti mač koji joj se nalazio na leđima. Taman kad je mislila da je uspjela nespretno je zamahnula s njim i on joj ispade iz ruke. To je stvarno bilo previše. Počela se koprcat, ni to nije bilo od nikakve koristi, na kraju je odustala i čekala što će se dalje dogoditi. Kapa joj je pala s glave, ali je na svu sreću poslušala Zanastru i kosu vezala pod maramu. Tako da nije bilo straha hoće li tko naići. Visila je tako minutama, satima, sunce se već počelo spuštati. Želudac joj nije prestajao javljati da je prazan. Čak je uspjela malo i zadrijemati, odjednom joj njezin osjećaj javi da se netko nalazi ispred nje.
Post je objavljen 05.04.2006. u 15:12 sati.