večeras je jedna od onih noći koja te potiče da misliš, samo zato jer miriše na daleke zemlje i nepoznate ljude. Ja noću nevolim spavati, zapravo noć je jedini dio dana kada se ja osjećam dobro. Znam da tad nitko ne misli na mene, pa stoga dajem sebi oduška i mislim ja o njima. Kada svi spavaju. Noću su budni samo ljudi s druge strane zakona, prijateljice noći, probisvjeti i pijanci. Tek ponegdje se nađe neki pijani student koji slavi položeni ispit ili pak svoj neuspjeh utapa u alkoholu...
Kada sam se ja uvrstila među njih...? Neznam. Isprva su me moje nesanica mučile i ujutro bi se budila potpuno izmučena i nesposobna. Sada to više nije tako...sada mi je zapravo svejedno...Koliko sam samo puta znala na prozoru dočekati zoru, tako čistu, lijepu i nevinu...koliko sam samo puta gledala izlazak sunca i osjetila njegove prve zrake na licu...neznam. I kada bi se sve to dogodilo, kada bi i posljednji muk nestao, zatvorila bi prozor, navukla zastore i legla u krevet, nadajući se da ću zauvijek ostati tamo...u zemlji snova...
Post je objavljen 06.04.2006. u 00:09 sati.