Nedodirljiv si poput božanstva. Tvoja soba za slikanje tvoj je hram, nemoguće je prodrijeti unutra i raspršiti njegovu tajanstvenost. Veliki svijećnjak, kistovi, boje, ulja, aktovi na platnu, mirisi tijela, romantični predmeti, treptaji ljeta u prigušenoj svjetlosti jutra što mi zasjenjuje
lice...Napetost se u tebi širi dok razmještam stvari po sobi prema svom raspoloženju. Je li to loš predznak za nas? Nagriza te želja da me zaustaviš. U zraku se sve više osjeća tvoj nemir. Iznenada zaustavljaš moju ruku u zraku, uzimaš pola jabuke i daješ je meni. Zagrizaš drugu polovicu snažno, okrećeš me na bok, pokrivaš me prozirnošću svog dodira. Uzimaš kist i naglim potezom poput bljeska raspršit ćeš me s uljanim bojama po platnu. Zatočena sam u tvojoj lucidnosti, sada možeš pronicati u mene svakim kutkom svog oka.
Preobražavam se u tvom zanosu, osjećam u tvojoj strastvenoj težnji
da me preobražavaš iz svjetlosti u sjenu, iz sjene u svjetlost, provalu vulkana. Ja sam poput tropskog, egzotičnog cvijeta koji niče iz fatalnosti tvojih čula, tvoje omamljenosti egom i sluludosti priviđenja. Popunila sam sve tvoje praznine, tvoje ezoterično biće...Je li to bilo moje predanje tvojoj božanskoj biti ili ljubavi?
Post je objavljen 05.04.2006. u 13:53 sati.