Osjećam da opet umirem.
Da sam naučio koristiti telefone sad bih te gnjavio
pričom o samoći.
O čemu razmišljaš? Valjda...
Tako rado bih ti na uho rekao svaku riječ koju želiš
čuti. Svaku riječ koju želim reći.
Daleko si,
a daleko je teritorij zaborava. Razmišljam o tome
iz noći
u noć.
I Bojim Se!
Još malo pa će četiri ujutru.
Moje omiljeno vrijeme... Vrijeme na koje sam
osuđen bez
prava žalbe. Pravo vrijeme za savršene samoće.
Cohenovo vrijeme.
Četiri ujutru. Tada se u meni sve preklapa.
Sve se ravna.
I svaki put iznova umirem.
Okrenuo bih taj tvoj broj, samo da se ne plašim.
I rekao bih ti kako sam umro.
Bez tebe.
Opet.
U četiri ujutru.
Mehmed Begić
Post je objavljen 05.04.2006. u 08:40 sati.