Efo me, pishem opet... Sutra konacno idem u school... Nie da se veselim, ali ono :D Josh u pon doktorici ... Ma josh uvijek imam neke frke oko tog svega... Ma bzvz...
Dakle... Zamoljena sam da pishem od ljubavi... O nesretnoj ljubavi... Hm... Iskreno... Sad bi mogla napisat tonu toga... I započela sam vec 1000 rečenica... ALi sam shvatila da to sve ovisi o osobi i o tome kako ta osoba gleda na to... Htjela sam napisat kako sam ja realna, i onda razmislim kako sam mozda zapravo i nerealna u nekim stvarima... No to u čemu sam nerealna su moje lude misli po glavi i moje ostvarenje snova koje se mozda čak i pretvori u realnost jednog dana... Evo ovo luuudo razdoblje do kraja srednje škole prolazi gotovo svatko... I, svatko je u tom razdoblju morao imati barem jednu malu tajnu ljubav ako ne ništa više... I... Uvijek postoji ono vrijeme kad nam se, u ovim godinama, jednostavno čini da ce svijet propasti ako je ta ljubav iz nekog razloga ''nesretna'' i čini nam se da nikom nije tako, baš tako grozno kao nama... I nemožemo ni slutiti da cemo se, možda za godinu-dvije, mjesec-dva, a možda čak i za tjedan-dva smijati sami sebi... I misliti ''kako smo samo mogli biti tako djetinjasti''... Iako, teško da smo u tih tjedan-dva odrasli... I ni tad ne shvacamo da ce nas sve to proci, kad-tad... I uvijek imamo neku unutarnju borbu sa sobom kroz koju svi prolazimo... I kroz koju cemo uvijek prolaziti... Razlika je samo u tome kako se ta borba, ta razmisljanja koja lete kroz našu glavu mjenjaju... A mijenjaju se... Iz dana u dan... Sa svakim novim (dobrim ili lošim ) iskustvom... I oblikujemo se kao osobe i iz dana u dan se smijemo sami sebi od prije tih tjedan, mjesec, godinu... I tako se to vrti u krug... Ali tada... Bash tada kada se smijemo sami sebi, nismo svjesni da cemo to raditi opet i smijati se tom sto smo se tada smijali necem drugom... I opet idemo u krug...
Post je objavljen 04.04.2006. u 22:54 sati.