Marketing
na neki drugi način
Provalija svjetlosti ... 
... svjetlosti
Postoji li svrha svega ovoga? Naši osjećaji, sjećanja, snovi. Naši životi. Jednom rječju, naša egzistencija. Svi živimo, svi umiremo. S tim materijalnim propadanjem dolazi i ono osjetilno. Propadanje razuma, kreativnosti. Gasi se naša vatra. Nije li ona trebala biti vječna? Energija koja putuje u nedogled? 
Svaka osoba živi na svoj način. Neki uživaju u životu, a neki ga potrate. Postoje oni koji se naivno drže Aristotelove “zlatne sredine”. Većina njih ne shvaća koliko je to uzaludno. 
Ljudi su sebični, pokvareni. Mala stvorenja. Sve više tonemo u blatu vlastitih postupaka. Prljavi smo od glave do pete. Ljudi zapravo ne znaju što znači živjeti. Život kao svijest, a ne pojam. Koprcamo se u svom bivanju. Ali tonemo sve dublje.
Čovjek se rađa, živi i umire. Jednostavno je. Nema tu nekog velikog filozofiranja. Prolaznost života je također činjenica. Nepobitna istina. Znanje da nam svaka sekunda može biti posljednja. Camus kaže da je apsurdno željeti sutra, novi dan. Zar nije tako? Novi dan donosi manje preostalog vremena,a život je poput pješčanog sata. Toliko fascinantan, a ipak tako priprost. Vrijeme prolazi. Prolijeva se. Zrnce po zrnce. No čini se da nitko ne shvaća kolika je važnost vremena.
Vrijeme. Svi žele više vremena, ali ga ne cijene. Vrijeme. Ta siva eminencija u drami koja je naš život. Vrijeme. Naš najljući neprijatelj.
Zatim se pitamo koji je pravi način. Plivati kroz život pružajući ruku onome tko je unesrećen? Kročiti kroz život ne gledajući na koga stajemo? Letjeti. Lebdjeti iznad svih. 
Brinuti se o sebi, ali u toj mjeri da ne štetimo drugima. Jer ne dobivamo drugu priliku.
Ovako se sve čini potpuno besmisleno. Dok smo djeca, drugi upravljaju našim životima. Godine adolescencije trošimo na eksperimentiranje i pobunu. 
Kasnije se svim silama trudimo stvoriti što bolje uvjete za osnivanje obitelji. Kad se to i dogodi, potpuno se posvećujemo obiteljskim obvezama. Odbacujemo svoje staro i oblačimo novo ruho. Na kraju svega, u nekoj poodmakloj životnoj dobi, mi smo zapravo na vrhuncu života.
Vrhunac. Djeca odgojena, dugovi otplaćeni, mirovina na računu. Vrhunac. Sada je trenutak za sve ono što do sad nismo stigli napraviti. Vrhunac. Nažalost, javljaju nam da je naše vrijeme isteklo. Vidimo se u nekom sljedećem nastavku...
Ah, opet to vrijeme! Sputani smo tim okovima. Oduvijek. Zauvijek. Poput gume, kojoj je suđeno da se savija. Poput života, kojemu je suđeno da prolazi. Rekli su nam da je sve zapisano u zvijezdama.
Ako ubrzo ne shvatimo kakva neprocjenjiva vrijednost nam je dodijeljena, ugušit ćemo se sami u sebi. Premda nam na vratu neće ostati plavi obrisi ruku koje su imale posljednju riječ.
Svaki čovjek je poput jedne valne duljine u dugi. Ima nas mnogo, ali zapravo ne postojimo. Šareni smo, ali ubrzo izblijedimo. Dolazimo, ali i odlazimo. Tiho. Nečujno. Za koje desetljeće nas se nitko više neće sjećati. Istrunut ćemo i u sjećanjima. Iako, bilo bi prilično glupo ne truditi se. Možda život i jest jedna velika kutija koja se na kraju raspadne, ali dok smo u njoj mogli bismo je barem urediti po svom ukusu.
Budimo crna tijela. 
Nepostojeći, ali savršeni. Savršeni u apsorbiranju i emitiranju svjetlosti. U primanju i davanju samih sebe. Makar će se ta svjetlost kasnije urušiti sama u sebe. U crnu rupu. Zapravo, past ćemo u provaliju. Baš pasti? Ili možda samo spotaknuti se o neki kamen čudne boje? Provalija koju smo sami sebi stvorili. Čudna je to konstrukcija svijesti.
Ta ... provalija svjetlosti. 
Post je objavljen 04.04.2006. u 20:14 sati.