
Mala vam se puuuuuno boji visina. onako skroz jedan iracionalni strah od visina. neobjašnjivi skroz. bojim se npr. ako sam vani na visini i nije uopće potrebno da gledam preko ruba nechega. samo je dovoljno da znam da sam vani i da je blizi mene rub neki, može biti i na dva metra od mene, i mene spopadne vrtoglavica, nemrem disati i tak. a ako netko drugi stoji na rubu..nemrem ja to ni gledati.
na zatvorenom nemam tih problema. mogu gledati kroz prozor, mogu čak stajati i na onim staklenim podovima na nekom 50 katu neke zgrade. da se nagnem sa 5 kata na balkonu, ne bi me bog dobio. kada netko pere prozore, moja jadranka chistilica npr, chak i na mom 3 katu meni nije bash dobro kada je gledam. ne daj bože da ih ja moram oprati sama (zato imam jadranku
). uglavnom strah pravi. skrivam ja to manje ili vishe dobro. ne moraju bash svi znati da se moja malenkost panichno boji visine. blijedochu uzrokovanu strahom opravdam trenutnom slabosti ili visinskom bolesti, daaaaa ima toga i na 5 katu, a uglavnom se trudim ne nalaziti se na visini, zato sam i kupila stan na 1. katu!
e ali ja sam sada ipak jedna velika curica i ja sam se odluchila malo sa tim svojim problemom suochiti. i to na vrlo drastichne nachine. ovo shto gledate na ovim fotkicama, ovo malo crveno, e to sam vam ja dragi moji. oshla sam lijepo na penjanje u paklenicu i nekam sam se nekak popela. i umrla od straha naravano, ali sam si dokazala da mogu. i ichi chu opet. pa tako dok se ne izljechim skroz. ako malo bolje pogledate ovu slikica gornju na kojoj sam kao ležerno naslonjena na stijenu, vidjeti chete da se panichno drzhim za stijenchugu, ali sam se popela do gore. sama. uz malu pomoch instruktora najboljeg na svijetu priznajem. eto. uzhivajte. i ja sam ipak na kraju krajeva uzhivala.

Post je objavljen 04.04.2006. u 15:05 sati.