Tako je malo vremena koje zapravo
dajemo sami sebi jer se uporno mimoilazimo sa sobom,
onim dijelom koji zapravo jesmo.
Većinu vremena mi nismo mi-već neki drugi
sazdani od usputnih komentara, pročitanih knjiga
slučajnih i namjernih susreta, definiranih želja,
zaboravljenih snova, i ostalih inih pizdarija koje
znače kao kafa nakon neprospavane noći.
Bez kafe se može, ali kafa je gust!
Dok spava, oči su splav
koja pluta zabražđena u krivu tečnost.
Svemir je tečan i naši prsti isto.
More je tu pred nama.
Slani smo iznutra.
Naša slanoća izlazi kroz oči
i vraća moru naše podrijetlo.
Koža nam se guli.
Njene dijelove ostavljamo po stijenama,
ulicam, putovima, trgovima, asfaltu-
-treba se vratiti.