Jučer dok sam bolovala na krevetu ne vjerujući da je moguće osjećati bol u nožnim prstima, smislila sam savršen naslov za današnji post. A kako to i inače biva kad te stinu godine, nastupi skleroza i tome slično, nestanu i bitnije stvari a di ne bi jedan naslov :D U svakom slučaju, znam da je imao nekakve veze sa srećom.
Htjela sam pisati o tome kako se svatko od nas prije ili kasnije, više ili manje u životu sretne s mnogim razočaranjima i bolima, ali sam shvatila da bi to duuugo trajalo pa ću probat skratit.
Sve je počelo jednim mailom u kojem su me molili da objavim nešto o SMA.T udruzi na portalu. Članak me potresao, sudbina te djece još više, pa smo odlučili pokrenuti mini humanitarnu akciju simboličnog naziva "Dom za Karlu". Istog dana, nakon što sam kontaktirala sve građevinske firme do kojih sam došla, oduševljeno sam zaključila kako još uvijek ima nesebičnih ljudi koji su osjetljivi na djecu, na nepravdu i na bol.
Nedugo poslije toga, upoznala sam jednog "ludog" tipa, čovjeka neopisive energije, snage i talenta. Što reći o Goranu - Monteru? Prašio je tamo na bini u BP klubu, u uskoj crnoj majici i hlačama od odijela (zapamtila sam to jer sličnu kombinaciju pokušavam svom mamlazu odjenuti već godinama al se uspješno bori protiv te ideje :D), silovitog glasa i velikog srca.
Par dana kasnije, mailom smo se dogovorili da ćemo im biti medijski promotori za humanitarni koncert kojeg će uskoro odraditi za SMA.T klince.
Mic po mic, mailovima su se pridruživali razni virtualni ljudi, svatko je svojim vezana, radom i trudom pridonosio koliko je mogao, a to je bilo puno, puno, puno :)
Svakodnevni "čoporativni" (kako ih ja od milja zovem) mailovi, telefonski pozivi, dogovaranja, snovi puni ideja, velika tablica u exelu u kojoj je iz dana u dan križana "to-do" lista, dogovori, pregovori, lobiranja i sl. doveli su nas u podne, 02.04.2006. u zagrebačku Tvornicu.
Bilo je prepreka i problema, bilo je živciranja i pušenja cigarete više, bilo je svega.
Ja sam konačno upoznala te virtualne ljudi koji su mi svojom pojavom dokazali koliko su moćni, veliki, važni, dragi i humani.
Organizacija je bila savršena, sinhronizacija neopisiva, a sam feeling kad je potekao ritam bubnjeva i kad su noge zaplesale Salsu, je neopisiv. Osjećaj se ne može dočarati riječima i jedino što mogu reći je "svi vi koji niste bili, propustili ste mnogo".
Gorane, Nataša, TIna (?), Saša, Igore, Spok, Papi, Hrvoje, Adrijana, Bruno, Nataša, Ante, Mario, Sanja, Ivore (i tvoji dečki, njih se ne može zaboraviti :), Crvena bailadora (bem mu, zaboravila sam joj ime)...
Neopisivo, ali zaista neopisivo sam ponosna što sam vas upoznala, što ste mi dopustili da budem dio OO-a, strašno sam sretna što te mi dokazali kako još uvijek ovom zemljom kroče neki divni ljudi, nesebični i spremni na pomoć.
Sad idemo dalje jer bi bila neizmjerna šteta da se sve ovo ugasi.
Post je objavljen 04.04.2006. u 13:56 sati.