Nemam više volje pisati kraj Makedonske trilogije. Šteta, treći dio je trebao biti baš po mom guštu.
Ukratko:
Makedonija – povratak nevinosti
Malo gdje, od do sad viđenih mjesta, bih se mogao zamisliti živjeti osim u tamo gdje živim. Svako mjesto mi je lijepo, a povratak doma još ljepši. No zaista mi nije teško zamisliti si život u Ohridu. I to ne zbog prirodnih ljepota, nego zbog ljudi i hrane.
Hrana je perfektna. U onih par dana dole, ja nisam pojeo niti jedan prosječan obrok. Svi su bili izvrsni: od hotelske hrane do restorana i slastičarnica (da, da, zadnji maekdonski obrok sam pojeo u slastičarni :-))) ).
Ljudi su nevjerojatni. Tako otvoreni, tako normalni, tako dobronamjerni. Kad znate u kako je lošem položaju Makedonija, kako loše žive, kad znate da im Grčka osporava pravo na ime (blago rečeno), da im Bugarska osporava da su zaseban narod (tvrde da su to Bugari u drugoj državi) i dijeli im bugarske putovnice šakom i kapom, da imaju oko 40 % albanskog stanovništva (prema njihovim riječima, ne znam točan podatak)... Oduševilo me i kako kažu da nemaju problema s Albancima iz Makedonije, da su to normali ljudi koji žele raditi i živjeti, nego samo s imigrantima. I usprkos svemu tome, nisam nigdje osjetio ksenofobiju, ni mržnju. A znam kako to izgleda, kod nas se prečesto susrećemo s time.
Toliko o tome. (Neću pisati o Skoplju jer mi se ne da.) Zaključno: vratiti ću se u Makedoniju prvom prilikom i to na malo više dana.
PS
Pozdrav ekipi s šanka ako ovo čitaju.
Post je objavljen 04.04.2006. u 11:27 sati.