Jučer sam, prvi put nakon nesreće, vidio Gorana. Jedva sam se suzdržao da ne zaplačem. Posijedila mu je kosa. Smršao je i u prvi tren mi se učinilo kao da je neko drugi, a ne onaj Goran ili Peja (kako mu je nadimak) kojeg poznajem. Dao sam mu mali tranzistor sa slušalicama i kad smo ga složili počeo je birati stanice, kao malo dijete kad dobije novu, toliko željenu igračku. Tu sliku ne mogu zaboraviti i stalno mi se vraća. Jednom me raznježi, a drugi put mi zaguši srce i neopisiva bol tjera me na plač, pa se moram skrivati. Kako da mu pomognem? Kako da si pomognem. Dobri ljudi..., kako da nam pomognete?
Zgazio sam čovjeka..., dobra prijatelja, a sada pišem ne bi li mi bar dio jada prešao na papir, da bi mi bilo lakše. Koliko to traje, kad će bol biti manja, kad će on biti onaj "stari" i da li će biti?
Zamislite!! Oni "kreteni" misle da se to liječi terapijom, za alkoličare, kao i sve druge bolesti uma.
Nestručni tim koji je nešto učio o ljudskoj psihi samo dok je morao polagati ispite na studiju? Nadam se da nije tako.
Post je objavljen 03.04.2006. u 21:07 sati.