Marketing
I belive.....
…Vjerujem u trenutke..
…Koji promijene sve..
..U kojima je moguće sve…
…U kojima znamo da kamenje nismo…
…I da je sve tu stvoreno samo.. Radi nas..
..Radi tih… Trenutaka…
………
I vjerujem da se mogu dogoditi bilo kada… Trenuci koji okrenu čitav naš život..
…Izjutra dok jurimo po kući i rukavom zapnemo za čašu i ona se razbije u sto komada.. I taj trenutak kad se sve lomi i taj zvuk…
…Osjećaj vrelog čaja na usnama.. Kad nas zaboli.. I probudi…
…Nečija riječ.. Koja točno dotakne ono iznutra..
…Dodir nepoznate žene.. Usred vreve grada i kad sve sirene na tren utihnu..
…Smijeh djeteta…Dok nas povlači za rukav.. I sve zablista..
I vjerujem da je u tim nekim trenucima moguće sve…
Dignuti se i otići… Tek tako…
Pogledati nekog zadnji put i reći zbogom.. Spaliti sve mostove.. Krenuti..
Zaustaviti nečiju ruku u poletu.. Reći.. Nikad više.. I okrenuti se..
Pogledati cigaretu.. I samo ugasiti je… Baciti kutiju… I zatvoriti oči.. Odlutati..
Dignuti se usred nekog sastanka.. Spoznati da tamo ne pripadamo.. I odlazeći smijati se… Ne bojeći se tuđih pogleda…
Pokucati na neka vrata.. Zagrliti nekoga..
Čuti neku poznatu pjesmu na radiju u autu.. I naglo okrenuti smjer vožnje.. I točno znati kamo otići.. Bez suvišnog razmišljanja.. Samo okrenuti volan…
Osjetiti neki miris.. I bez razmišljanja uzeti telefon i nazvati nekog.. Koga smo davno nazvati trebali.. Prošaptati u slušalicu.. Oprosti, dođi, čekam te..
Okrenuti se u krevetu usred noći nakon čudnog sna.. Odlučiti probuditi ga i reći mu sve.. Sve što znati treba… I po prvi put zaspati.. Onako… Kako bi spavati zapravo trebalo…
…………
I ja vjerujem da se oni mogu dogoditi bilo kada i bilo gdje..
Samo treba prepoznati.. Simbole.. Znakove..
I da, može to biti i čaj izjutra.. Može to biti i ubod pčele.. Može to biti bilo kada.. Kad život znak pošalje..
I ja ih čitam.. Svaki dan.. Svaki sat…
I borim se.. Sama sa sobom.. Jer to je jedina borba koju zapravo vodimo.. Makar često život i ljude krivimo.. Makar volimo vjerovati da su drugi krivi za to što sami sjedimo u kutu sobe i plačemo.. Što zamišljeno sjedimo uz prozor i gledamo neku djecu dok se igraju… Što smo nesretni..
Makar volimo zanemarivati znakove.. Zastati na tren i čekati da prođu.. Zavarati se da nikada postojali nisu.. Da je let plavog leptira samo let običnog leptira…
No što jedan dan kad sve na naplatu dođe..?
Kad se okrenemo unazad, jer svi ćemo se jednom u životu okrenuti unazad, i pogledamo u ruševine..
Shvatimo kako nikada sebi dopustili nismo Živjeti.. Čitati znakove.. Mijenjati se..
Odlučili ustati i otići.. Napraviti ono što nas plaši.. Zavoljeti.. Otići na neki most i gledati satima u daljinu..
Što ako shvatimo da nikada nismo dopustili sebi izvući ono najbolje iz nas..?
Živjeti.. Da, živjeti…
Plesati.. Da, plesati…
Posuti se zvjezdanom prašinom i dopustiti sebi biti sretan…
Baš onako…
Kako bi to zapravo to trebalo biti…
Kako je to zapravo i zapisano oduvijek, ali smo zaboravili…
……….
..Hajdemo hodati životom.. Kao u onim starim crno bijelim filmovima.. Ja ću te uhvatiti za ruku i biti ću sva u bojama.. Hajdemo hodati i za sobom ostavljati tragove.. U bojama..
Sagni se i uberi mi ljiljan.. Volim ljiljane.. I ja znam kad ga dotakneš da ćeš ga obojati.. Da će najljepši postati..
Ja ću se sagnuti i dotaknuti travu.. I odjednom ćemo hodati po zelenim poljanama..
Hajdemo obojati život..
Ne želim se okrenuti jedan dan unazad.. I vidjeti samo crno bijeli film.. I usnulu djevojku na sivoj travi.. Sa sivim očima.. Uplakanu.. Sa bijelim suzama.. 
Ne želim crno bijeli film.. Hajdemo obojati ga..
Ja znakove ću čitati do zadnjeg uzdaha.. Obećajem.
.
Post je objavljen 03.04.2006. u 21:07 sati.