Konačno sam ugrabio malo vremena, baš mi je nahrupio posao, uvijek je tako kad želim nešto napisati. Naporan vikend je iza nas, i kao posljedica toga, mogu vam reći, da sam poprilično razbijen. Noge, a i cijelo tijelo, me bole, kao što već davno nisu. Izgleda da ja ipak nisam u stanju pošteno odraditi dvije trke u dva dana. Nismo svi Nenad Lovrec.
No krenimo redom. U subotu, kao što sam i najavio, otišli smo s tri ekipe na državno ekipno prvenstvo u sprint duatlonu. Kako smo prošli ? Ne znam, vjerovali vi ili ne. Zvaničnih rezultata još nigdje nema, a proglašenje ekipnog dijela najavljeno je za drugu subotu u Puli. Seniori su otprilike četvrti ili peti, mi veterani smo vjerojatno drugi, iako su bile i neke priče po kuloarima da smo prvi. I naša ženska ekipa je možda nešto osvojila, ali ponavljam, ništa ne znamo zvanično. U kadetskoj utrci uvjerljivo je pobijedio naš mali Mateo. Što se same trke tiče, ništa novo, skoro svaki put na Jarunu ista priča. Bilo je nešto vjetra, i to mi je naravno smetalo. Solidno sam odradio prvo trčanje za 21:15, ostavivši iza sebe lijepi broj duatlonaca, i puno potencijalnih prilika za „šlepanje“. No, na bicikli ista stara priča. Najprije sam malo vozio iza jednog „broja 83“, a kad nas je sustigla dobro organizirana grupa od 6-7 duatlonaca (to su se organizirali oni koje sam ostavio na prvom trčanju) „broj 83“ se priključio, a ja sam nekako ležerno propuštao jednog po jednog, i kad je prošao zadnji, malo mi je pobjegao, puhnulo je malo vjetra, i jednostavno sam ostao sam. Da sam se zadržao s tom grupom, vjerojatno bi odradio trku za cca 1:06, i bio bi jako zadovoljan, a ovako … opet 1:10 po treći put isti rezultat. Na povratku je bilo vrlo živopisno, čak sam nasjeo na sočnu prvoaprilsku šalu, koja vjerojatno nije ni bila namijenjena meni . U nedjelju … Dan velikog trčanja, kako Šoljaga naziva svoju trku. Mali mi je bio na „mićem maratonu“ i ovaj put je došao negdje u sredini (lani je bio među zadnjima) i jako je razočaran, jer se nadao pobjedi (ne znam na osnovu čega). Mi, veliki, prilično smo se nagužvali i nadrndali u busu za Lovran. Trebala su biti bar dva. I kasno smo stigli, svega dvadesetak minuta prije starta, mnogima to nije dovoljno za pošteno zagrijavanje. Čim smo krenuli, znao sam da neće biti lako, noge su mi bile teške, još od jučer. Prvi kilometar za 5:00, i to me prevarilo, ili nije bila dobro postavljena oznaka, ili sam zakasnio sa štopanjem, uglavnom, malo sam pojačao, da bi drugi km. Ispao za 4:10. To je pak prejako, ali išlo je. Nakon 6-7 najtežih kilometara, ipak sam shvatio da od rezultata neće biti ništa, noge su bile preteške, a i malo je bilo pretoplo za mene, oko 18 C. Nastavio sam laganije, i u cilju, obzirom na sve, prihvatljivih 1:41. Ni za ovu trku još uvijek nigdje nema rezultata. Čim se pojave, objavit ću ih i ja …
Post je objavljen 03.04.2006. u 10:44 sati.