Nije gledala u ljude koji su sjedili oko nje. Na trenutak, prije nego je potpuno odvojila misli od zbivanja koja su je okruživala, pomislila je kako im samo oči svijetle u mraku dvorane. Divlje mačke koje pogrbljene i spremne na skok sjede svud oko nje, isijavajući fluorescentnu glad iz širokih zjenica.
Zvuk instrumenata penjao se sa mračnjikave pozornice, klizio joj prijeteći niz kralježnicu, siktao oko ušiju.
Zgrčila se na sjedalu. Strah koji potiskuje ramena prema podu raspršuje se u fraktale tuge koji se urezuju u kožu kao najsitnije krhotine stakla koje vrebaju u utorima parketa dugo nakon čišćenja. Sitne, bolne i nevadljive.
Adagio maestoso. Adagietto.
Da se sabere, zapalila je cigaretu. Svjetlucave oči okretale su se prema njoj, netko je zarežao. Ustala je, spotaknula se o nekoliko šapa koje se nisu povukle pred njom dovoljno duboko u mrak, tiha jeza nakostriješila joj je kosu na tjemenu, goneći je žurno naprijed, sprječavajući je da pogleda bilo kuda drugdje osim prema izlazu.
„Oprostite.“
„Moram.“
Kroz vrata. Niz stepenice. Na ulicu. U drugi grad. U drugu državu. Na kraj svijeta. Nekud. Nikud. Odmah.
Affrettando. Furioso.
Opipavala je hladan znoj na vlastitim dlanovima jagodicama prstiju. Dugo, virtuozno, osluškujući škriputanje vlastitih zubiju.
Nikad se ne vratiti, nikad, zaboraviti, pobjeći, otići, nestati. Sva su tla trusna masa pod stopalima, samo kretanje može nadomjestiti let prije pada.
Cadenza impetuoso.