Upućujemo ovo pismo svima na kojima leži odgovornost za sigurnost, poštivanje doma i mir svih građana ove zemlje, za jednakopravnost svih pred zakonom – a to su Predsjednik ove države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora, saborski zastupnici, Parlamentarne stranke, Ministarstvo graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša, Ministarstvo branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa, Pučki pravobranitelj, organizacije za zaštitu ljudskih prava.
I pitamo se – gdje ste, što radite, da li vam je lijepo?
Sigurno vam je lijepo. Živite dobro, sigurni u udobnosti svojih domova, mirni u znanju da vas nitko neće izbaciti na ulicu, zaštićeni po svim linijama – materijalno, stambeno, politički. I bilo vam je tako i 23/3/2006 kad je iz svog doma izbacivana Gospođa Nada Frangen, i 26/3/2006 kad je izbacivana Gospođa Tatjana Lazanec. I baš vas briga što ste - da li namjernom ili planskom šutnjom, svojom politikom „ne čujem, ne vidim, ne govorim – pa se onda ni ne događa“ – prevršili svaku mjeru i doveli dio svojih sugrađana do situacije u kojoj za njih ne postoji više baš nikakva sigurnost – kao u najmračnijem dijelu povijesti ovog kontinenta. Jer kad se u „konačno rješenje“ problema „zaštićenih najmoprimaca“ umiješaju i zaštitarske tvrtke (ovaj puta kuća Bilić-Erić koja čak nije ni upisana u registar pod time imenom, već postoji samo takva odvjetnička kancelarija!), naravno na zahtjev vlasnika i naravno bez sudske odluke, onda stvari prelaze u fazu akutne opasnosti. Svi znamo kakvu reputaciju uživaju zaštitarske tvrtke, za kakve se poslove dobar broj njih koristi. Sad kad se uz prešutno odobravanje svih gore navedenih prešla ta kritična crta, pitamo se da li ste zapravo odlučili da je došlo vrijeme kad će bilo koji nedodirljivi vlasnik moći unajmiti zaštitare da ga riješe neuviđavnog „zaštićenog najmoprimca“, da eventualno „urazume“ one koji se bune i javno bore za svoja prava. Svi vi morate znati da od sada svako zlostavljanje, potezi svih onih koji preuzimaju vlast u svoje ruke, padaju na vas jer vi ste nas do toga doveli.
Što radi Predsjednik ove države, Gospodin Stjepan Mesić koji je, po ovlastima koje mu daje član 101. Ustava Republike Hrvatske mogao potaknuti, ako ništa drugo, onda moratorij na sve sudske postupke pokrenute da se „zaštićenim najmoprimcima“ ospori njihov status, do donošenja pravičnog i jedino mogućeg zakona kojim bi mi dobili pravo otkupa svojih domova kao i svi ostali nositelji stanarskog prava, no sve što smo doživjeli je deklaratorna potpora.
Što radi Predsjednik Vlade, Gospodin Ivo Sanader koji, umjesto da bude zastupnik svih građana ove zemlje bez ikakve diskriminacije prema ikome, dozvoljava sebi da se obraća samo onima koji imaju materijalnu snagu, drugim riječima onima od kojih može imati koristi. Kako drugačije shvatiti njegov odgovor na upit vlasnika vezan uz zaštićenu najamninu: „nećete biti nezadovoljni kad čujete što smo odlučili!“ Svaka čast!
Što radi Predsjednik Sabora, Gospodin Vladimir Šeks, koji se čudom čudi od kuda nam tolika upornost – kao da se borima za sudjelovanje u Big Brother Show; koji nas žali „jer neki ljudi doista nisu imali sreće“; ali koji prešutno, i očito svjesno, prepušta dobar broj svojih sunarodnjaka na milost i nemilost, evo sada i zaštitara. On se čudi, ali mi više i ne. Naposljetku, nije li baš Gospodin Šeks izjavio davnih dana da su vrijednosti utkane u naš Ustav tek akademske kategorije!? A čini se da i on, a i njegovi kolege na višim i nižim instancama vlasti, primjenjuju iste standarde na međunarodne ugovore, povelje i konvencije na koje se ova zemlja obvezala. Možda ih zato i potpisuju šakom i kapom.
Što radi Ministrica branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti, Gospođa Jadranka Kosor, dok se 68-godišnju „zaštićenu najmoprimku“ baca iz njenog doma u kojem živi 47 godina? Dok jedna obitelj skriva svoju novorođenu bebu u najdubljem dijelu stana da se ne bi čuo plač – jer beba koja nije u ugovoru o najmu je razlog zbog kojeg vlasnik može tražiti iseljenje cijele obitelji? Dok je Splitsko-Dalmatinski župan izbacivao dvojicu branitelja iz stana u Splitu jer im nitko nije slao obavijesti da se vodi sudski postupak, i o tome su saznali kad su dobili rješenje o iseljenju zbog ogluhe?
Što radi Ministrica pravosuđa, Gospođa Ana Lovrin, čije ministarstvo bi trebalo osigurati vladavinu prava i osigurati jedankopravnost pred zakonom svih građana ove zemlje bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, dok njeni suci koji vode sudske komisije u stanove „zaštićenih najmoprimaca“ sa simpatijama primaju izjave odvjetnika vlasnika: „Moj klijent ima novaca“; dok ovršni suci njenog Ministarstva drže ovršne spise u svojim ladicama i daju ih na uvid samo vlasničkoj strani? Zapravo, o hrvatskom sudstvu, ili dobrom procentu istog, bolje je i ne govoriti – iz dana u dan novine su pune sumornih priča koje mogu sve prije no potaknuti vjeru u naše pravosuđe.
Što radi Ministar unutarnjih poslova, Gospodin Ivica Kirin, dok u stvarnom životu policija na zahtjev vlasnika odbija izdati osobne dokumente „zaštićenom najmoprimcu“ ako se ne odjavi iz stana u kojem se rodio; dok se izdaju lažne potjernice kako bi se osobu zadržalo u pritvoru dok se ne provali u stan i izbaci ju se van; dok policija na zahtjev vlasnika šalje svoje ljude u provjeru stanova „zaštićenih najmoprimaca“ – naravno bez sudskog naloga. Istovremeno, policija odbija zaštititi „zaštićene najmoprimce“ od maltretiranja vlasnika – jer to su vlasnički odnosi – pa čak i kad se to radi putem zaštitara, i bez sudskog naloga – primjer: Tatjana Lazanec. Pa čak kad se to radi otvorenom provalom u stan
Što radi Ministrica graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša, Gospođa Marina Matulović Dropulić koja nam prvo poručuje da se dogovorimo sa vlasnicima – kao da smo mi ti koji smo doveli do ove situacije! Zatim je odgovor da Ministarstvo nema točnih podataka o broju „zaštićenih najmoprimaca“ u stanovima u nominalno privatnom vlasništvu! Sad kad konačno imaju podatke, unatoć obećanju da ćemo dobiti uvid u prijedlog zakona prije no što isti bude upućen Vladi – sjetite se, premijer Sanader nam je svima obećao trasparentnost – prijedlog zakona se radi u najdubljoj tajnosti. Zašto? Kako da vjerujemo u dobre namjere svih vas koji ste nas izigravate, i uništavate tolike godine? I kako je moguće da sada, koliko čujemo, ima „više prijedloga“ u igri? Postoji jedno jedino rješenje koje je u skladu sa Ustavom i međunarodnim obvezama koje je ove zemlje preuzela. Nama pripada pravo na otkup naših domova kao i svim nositeljima stanarskog prava, a vlasnicima odšteta. Jer ako ima novaca za financijsku odštetu stranih državljana, onda ga mora biti i za državljane ove zemlje.
Što radi Gospodin Ivica Račan, glavni čovjek SDPa, koji je – kad smo mu se obratili povodom nasilnog izbacivanja naše članice iz stana u Frankopanskoj - izjavio“nebojte se, sad ste sigurni“. Doista? Od čega? Gospođa je još uvijek bez svog stana, iako postoji pravomoćna presuda o njenom povratu u taj stan.
Što radi Pučki pravobranitelj, Gospodin Jurica Malčić, čiji zamjenik Željko Thür je jedan od najsramotnijih primjera kršenja svih ljudskih normi civiliziranog svijeta, da ne spominjemo profesionalnu etiku i tome slične kategorije?
Što radi Gospodin Žarko Puhovski i njemu slični čije organizacije postoje da bi se borile za osnovna ljudska prava, protiv diskriminacije, za jednakopravnost svih građana? I njihov je pristup strogo selektivan, temeljen na interesima bilo ličnim, bilo pojedinih grupacija. I sve to košta jako puno novaca, pa se pitamo iz koji se izbora u krajnjoj konsekvenci isplaćuju njihove ne baš zanemarive plaće.
Svi ste vi ti koji ste to trebali riješiti davnih dana – kao što ste riješili za sebe i svoje obitelji, prijatelje, poslovne partnere i tko zna koga još. I riješiti to na jedini mogući način, bez diskriminacije, u skladu za Ustavom i međunarodnim obvezama ove zemlje. Umjesto toga, skrivate se iza odluka Ustavnog suda ove zemlje u kojem sjede ljudi koji imaju izravne osobne interese u predmetima koje rješavaju – pa tako neke predmete (po političkom diktatu - kako kažu novine), odlažu iz godine u godinu, ili svojim odgovorima posve zaobilaze argumente tužbi, dok druge predmete (i opet po političkom diktatu i osobnim interesima pojedinih sudaca – kako kažu novine) rješavaju u roku od 24 sata; ili pak Međunarodnog suda za ljudska prava koji svojim odgovorima i odlukama bez krzmanja krši vlastita pravila.
Ne preostaje nam drugo no da se upitamo - u kojem se to trenutku naše društvo odreklo kršćanskih vrijednosti o poštivanju čovjeka i njegovih prava bez ikakvih diskriminacija – što istaknutim dužnosnicima dupkom popunjene prve redove crkava povodom svih većih blagdana čini mučnim prizorom - i pretvorilo privatno vlasništvo u novovjeko i nedodirljivo Zlatno tele kojem se tako svesrdno klanja? Ali i to selektivno – ako je kojim slučajem vlasnik „zaštićeni najmoprimac!“, pa bila to i ruševna kuća na nekom otoku - onda je to grijeh, onda čak i tajnice po ministarstvima javno izjavljuju da takvi ljudi nemaju pravo na zaštićenu najamninu jer oni imaju gdje živjeti; ili je to vikendica koja je zapravo prodana – tko vam je kriv što ste prodali, uostalom, imali ste što prodati.
Imajući sve to uvidu, nepodnošljiva lakoća kojom nam Gospodin Sanader obećaje transparentnost vlasti, kampanju protiv korupcije, povrat povjerenja građanina u institucije ove zemlje, nije ništa drugo no temelj za još jedan sloj Potemkinovih sela.