Često sam s rijetkim najboljim frendovima znao pretresti razmišljanja o muško-ženskim odnosima. Onako, kad se nađu dva frenda koja su oduvijek razgovarala o svemu - pretresanje iz šupljeg u prazno.
Sjećam se nekadašnjih nedoumica o ženama i njihovom načinu razmišljanja.
Relacija Venera-Mars. Mission Impossible.
Sad, s nekim vremenskim odmakom stvari izgledaju potpuno drugačije. Sad svaki od nas zna da je žena prizemljenija. Vrlo često i stabilnija. Racionalnija. Sliku kvari jedino PMS. Taj pak zna stvari postaviti skroz naopako.
Kad u tu racionalnu priču umiješamo ljubav tada upitnici postanu veći. Onu čudnu iracionalnu pojavu o kojoj se priča, neki ju vječito traže a malo tko ju je doživio.
Izgleda da su nam prodale foru. A mi nasjeli kao male bebe.
Pisci, pjesnici, slikari, tekstopisci popularne glazbe... Uvijek muški na vrhu. Emocija - pisana, opjevana, otpjevana... Uvijek je dublja, produhovljenija ako je autor muškarac. Gibonnijev tekst ni jedna žena još nije dostigla. Ima bezbroj takvih primjera.
Jedan prijatelj za to ima svoju "Teoriju o lutkama".
Dok smo se mi igrali rata, nogometa, policajaca i lopova, klikerali se i pravili praćke one su se igrale s lutkicama. S cijelim obiteljima lutaka. Manipulirale, fingirale svađe, osvajanja, ljubav, brak...
Često sam to pomislio. Ljubav je ženama jedna naučena lekcija, uvježbana još u djetinjstvu. Čast izuzecima, ali to su u pravilu žene koje su u tom istom djetinjstvu ozbiljnije emotivno "oštećene" nekim ozbiljnijim raskolom obitelji, nekom žešćom psihotraumom.
A mi smo se i dalje igrali rata i jednog dana se pred svim tim odnosima našli nespremni. I pogubili se u tome.
I počeli pisati pjesme.
Post je objavljen 03.04.2006. u 00:01 sati.