- Strahimire Orebu, luda glavo, zar ti misliš da se zemaljskim vlastima može pobjeći? Zar lešinari ne nanjuše krvave tragove? To područje, koje ti spominješ kao obećanu zemlju, poharali su svi kraljevi, kneževi i rimski namjesnici; opljačkali su nas Sirijci, pa čak i gusari s mora znali su doprijeti do naših krajeva. Moj otac Lemuel oslobođen je poreza zbog svećeničke službe koju traljavo obavlja. Kad na svom magarcu stigne do mjesta Pela, umoran je i on i magarac, a umorni su i oni rijetki koji dođu u hram. Taj hram nekada bijaše Baalov, zatim su neko vrijeme u toj sinagogi lokalni moćnici držali žito, dok nisu došli Hasidi propovijedajući vjeru u Boga Abrahamovog. Umatali bi se u molitvne šalove i molili, a narod umjesto da im se pridruži gledao ih je u čudu. Sve se završavalo uz gozbu, gdje je bilo obilje hrane i pića, pričale su se stare legende o Mesiji koji bi trebao doći, ali već za koji dan sve bi to palo u zaborav, nakon što bi Hasidi otišli propovijedati u druge krajeve. Niti jedan sveti čovjek nije živio u našem kraju, zato se čudim čovjeku iz Nazareta odakle mu znanje i hrabrost da izađe pred svećeničke glavare u Jeruzalemu i kaže im: "Ja sam sin živoga Boga".
- Mnogo ima stvari pod ovim nebom koje mi ne razumijemo. Vaš Mesija bi trebao biti ratnik pa da ga ljudi prepoznaju, jer ovim krajem su prolazile vojske kao što češalj prolazi kroz kosu. Deset godina služim u rimskoj vojsci i za tih deset godina nekoliko puta sam prošao od Gaze do Libanonskih planina. Čudesna je tvoja domovina, Marcijane Jula. Kada se u rimskom Senatu spomene to područje, prvo nastaje muk, a onda svaki senator ima svoje rješenje. Najglasniji su oni čije se sandale nikada nisu zasipale pijeskom niti jedne vaše pustinje, niti su ikada pili vodu sa starih bunara; nisu gledali kako sunce tone u veliko more, dok je cijela pustinja obavijena u crvenu izmaglicu. Pješčane oluje su kod vas strašne, a nakon jedne od njih čovjek tri dana pljuje crvenu prašinu.
Pred večer su zastali u jednoj gostionici koja već danima nije vidjela putnike, tako da su oslobođeni od straha, zaspali sve dok ih drugo jutro nije probudilo sunce. Trećeg dana prolazili su kroz slabo naseljeni goroviti kraj, a kada upitaše pastira kako se zove to mjesto kroz koje su prošli, on im odgovori da je to Nazaret.
Strahimire, pogledaj prema brijegu onu skupinu kućica. Da li ti se čini da je to mjesto gdje bi mogao živjeti sveti čovjek? U legendama sveti ljudi uvijek žive u siromaštvu na rubu šume, a peru se u obližnjem potoku.
Post je objavljen 02.04.2006. u 18:57 sati.