Vjerujem da znate da je danas godišnjica smrti Ivana Pavla II. Neću danas puno pisati o njemu, jer pred godinu dana rekla sam ono što mi je bilo na srcu. Osim toga, postoji blog koji na puno bolji način nego što ja to mogu govori o njegovoj osobi, djelima, postupku beatifikacije i dr. Bez obzira na to, sjećanje na pokojnoga papu potaknulo me na neka razmišljanja općenito o pokojnicima, našem odnos prema njima, načinom na koji ih se sjećamo ili ih zaboravljamo.
Vjerojatno je u vašem kao i u mom životu postojala barem jedna draga osoba koju je smrt odvojila od ovozemaljskog života. Ne mogu reći da se baš svaki dan sjetim nekih pokojnika, ali ono što mogu je sjetiti ih se povremeno te im, koliko mi to dozvoljavaju objektivne okolnosti, izraziti poštovanje na nevidljiv, ali i vidljiv način.
Uvijek sam, pa ću biti i sad, imala kritički stav prema zanemarivanju pokojnika. Počelo je to jako davno. Još onda kada sam s mamom kao dijete dolazila na grob svoje bake. Nije on bio nikakvo spomeničko ili mramorno zdanje, prilično skroman, kakav je i danas. Ali pored njenog groba bio je i jedan skroz, rekla bih dječjim rječnikom, "žalosni grob". Samo trava, neki stari izblijedjeli križ kojega je izjelo vrijeme i možda jednom ili dvaput u jako puno godina znak da je ljudska ruka bila tamo. Već tada mi je bilo tužno da taj pokojni Netko nema Nekoga tko bi barem malo tu travu počupao i donio kakav poljski cvjetak.
Nisam danas promjenila mišljenje iako mogu malo više pokušati razumijeti zašto je to tako. Možda taj Netko više nema nikoga, možda je bio jako loš čovjek pa je otjerao sve živuće od sebe, možda su njegovi daleko, možda ... Tko zna. No, kako god, znam da postoje ljudi koji i ne samo iz tih razloga zanemaruju i najbliže članove obitelji koji su umrli. Spletom životnih okolnosti znam i da nisu postojali neki jaki razlozi zašto je to tako.
Istina je da nitko od nas ne može točno znati što se zbiva u unutrašnjosti drugoga čovjeka, tj. koji su njegovi stvarni razlozi zašto nešto (ne) radi. No, opet, izbjegavanje groblja iz neke glumljene boli koju ponekad vidim i nije dovoljno jak razlog. Uostalom, ako nekoga poštujemo (živoga ili umrloga) napravit ćemo ponekad i ponešto što nam i nije toliko lako. Napravit ćemo to iz ljubavi, poštovanja, zahvalnosti. Ne iz onoga da to netko od susjeda treba vidjeti. Nego iz razloga što su vanjski znakovi samo jedan od način izražavanja osjećaja.
Naravno, bitno je ono da se čovjeka sjetimo ne samo u fizičkom smislu i onoga kako je nekad izgledao. Nego i onoga što je radio, kako je živio, što nam je ostavio u nasljeđe. Pod nasljeđem mislim na genetsko nasljeđe, djela ili misli koja pamtimo i koji nam nešto znače. Mislim čak i na materijalno nasljeđe, jer nažalost često vidimo koliko se ljudi polakome nakon nečije smrti, a pri tom potpuno zaboravljaju na osobu i ono što je ona bila.
Ako ovaj post shvatite kao pozivanje vaše savjesti na osjećaj krivnje ili sličnoga, moram vam reći da nije tako. Uostalom, kada pišem postove, oni su odraz prije svega mojih misli, stavova i osjećaja, a samim time i preispitivanja najprije sebe same, a tek onda drugih. Stoga, da se vratim na početak i na pokojnoga papu Ivana Pavla II. Lijepo je sjetiti se njegovoga lika i njegovih riječi. Ali mislim da je najbitnije sjetiti se njegovih djela i svega onoga što nam je u duhovnom smislu ostavio. Za to nam ne trebaju velike riječi hvale, prilozi na vijestima ili formalno sjećanje. Čini mi se korisnijim i nekoliko minuta iskrenog promišljanja o barem nečemu u mnoštvu svega što je za nas napravio.
Post je objavljen 02.04.2006. u 16:17 sati.