Marketing
Budući da još uvijek ne želom sama sebi priznat da bi mi možda dobro došla neka pametna, stručna i ljekovita rječca nekog psihologa/psihijatra, odlučila sam se na samoizliječenje. Blogom. Sutra mi je 22. rođendan... Tek. Već. Ovisi iz kojeg kuta gledam. Ovisi kako sam raspoložena. Tek. U godinama sam kad bi trebala jest život sa velikom žlicom, bit puna optimizma, mladenačke revnosti, grabit prema naprijed, uživat u svakom trenutku, koristit svaku priliku za sreću... hm, da. A već. Jebate pa neki u ovim godinama imaju već djecu, muža, neke veze iza sebe, ostvarene želje, ispunjene snove, ili barem zacrtane želje, zacrtane snove... Moji su se putem negdje izgubili.. Uvijek sam odavala dojam snažne, samosvjesne cure, oštre na jeziku, koja se zna nasprdat sa svim i svačim, i sa sobom, naravno... I šibala sam ja manje-više uspješno kroz život, al sad kad se okrenem i sagledam to sve i kad uzmem u obzir di sam sad i kako se osjećam, pomislim, pa jebate mene nešto nonstop vuče prema dolje, sputava.. Neki splet okolnosti, nekakva jebena sreća, faktor žnj, ono nešto na kaj ne možeš utjecat. Ne pamtim kad sam zadnji put imala više sreće nego pameti. Uvijek me nešto zašamara, spusti na zemlju, neki kitas radi protiv mene. Bolno. Imam osjećaj ko da mi je cijeli život po uzoru na Beckettovog Godota... I ja čekam i čekam i četir' sata čamim čekajuć, a ono nita. Ni-ta. Ne znam šta čekam...bolji život, prilike, mogućnost da ih iskoristim,vjetar u leđa, zrno sreće i žlicu vegete... Ne znam. Ne živim. Ja preživljavam. Izgubila se ja. Čekam da neki švabo, rus, englez il neko izmisli hepek pa da sredi život moj.
A jedan je život. Možda nije, al ne znam baš kolki bi koeficijent dala na tu tezu... I šta, pitat će me starost đe mi je bila mladost. I kaj ću joj reć? Isparila. Beznačajno. Pa jebemu, ak niš bar ću reć, jebiga isparila, al sam se trsila, trudila i borila da ne ispari beznačajno. Ne želim stalno mislit kako me život prevario, kako je nefer, kako je drugima dao više nego meni.. Jebiga tak se posložilo, dao mi je da sam zdrava, da imam kakvu takvu pamet jelte, svijest i mogućnost da si sama stvaram i koristim prilike kad već ne padaju s neba.. Idem ja po onoj staroj, kad ti život dadne limune, napravi ljimunadu! Za vjetar u leđa ću pratit vremensku prognozu, a za vegetu ću nazvat stevu karapandžu, on će dat fajnl tač i sve će da bidne fajni fajn. Jednog dana ću sjedit negdje na suncu, grijat kosti, lagani vjetrić će se poigravat mojom smeđom, a ustvari incognito sijedom kosom, gebis će neš grickat, a ja ću si reć – jebate, moja ti, to ti je bio život i pol. Show prve klase.
Evo lagano me preplavljuje optimism... Ovaj blog, čudo neviđeno. 
Post je objavljen 01.04.2006. u 18:34 sati.