Marketing
STEPHEN KING
Najpoznatiji pisac horor pripovjetki i romana svih vremena. Stephen King rođen je 21. rujna 1947. godine u Portlandu u američkoj saveznoj državi Maine kao drugi sin Donalda i Nellie Ruth Pillsbury King (stariji brat zove se David). Nakon što su se roditelji razveli dio djetinstva je proveo u Fort Wayneu, savezna država Indina, s očevom obitelji. Od svoje jedanaeste godine ponovo živi s majkom u mjestu Durham, savezna država Maine. Mjereno mjerliom broja napisanih i prodanih knjiga te zarađenog novca on je jedan od najuspješnijih suvremenih pisaca. Premda su prevođene na brojne strane jezike, knjige mu ne bi omogućile takvu globalnu popularnost kakvu su mu neizravno donijeli filmovi rađeni prema njegovim predlošcima i scenarijima. Kingova siromašna i ne osobito školovana majka skrbila je oko dvoje djece, radeći najlošije plaćene poslove. Obitelj je živjela dosta povezano s majčinom sestrom i ujakom. Uz kuću tih rođaka vezani su prvi Kingovi doživljaji koji će poslije kao motivi mnogo puta biti prerađivani u knjigama. Na tavanu te kuće skrivale su se mnoge stvari iz obiteljske prošlosti koje je dijete doživljavalo kao tajnu, a dijete je voljelo istraživati tajne. Tu je našao: film o ocu o kojem se nikada nije govorilo i o kojem se samo ponekad šuškalo da je bio avanturist koji je završio u Kongu. Našli su se tu i očevi dnevnici, fotografije ali i očeva zbirka znanstveno-fantastičnih romana i horor romana iz 1940.-ih godina. U toj je okolini King doživio prvi osjećaj čudesnog, gledajući svojeg ujaka kako traži vodu uz pomoć viska. Tako se on prisjeća: S 12 godina bio sam već dovoljno star da više ne vjerujem u svetog Nikolu, vilu koja preko noći ispod jastuka pretvara otpale zube u novčiće, ili u viskove koji počinju vibrirati kada naiđu na vodu. Čudno je kako roditelji u našoj kulturi tako marljivo iskorjenjuju te uzbudljive priče. Mama i tata možda nemaju dovoljno vremena da pomognu oko pisanja zadaća ili da pročitaju navečer priču, ali doista se trude da do daske diskreditiraju jadnog starog Nikolu. Za to uvijek ima dovoljno vremena.
Sačuvavši sklonost prema tajnovitom i čudesnom King se upisuje na fakultet na Sveučilištu Orono. Tu završava englesku književnost, a kontrakulturni pokret 1960.-ih godina dosta utječe na njega. Posebno na njegova politička uvjerenja koja se - rijetko kada eksplicitno - također mogu pronaći u njegovim djelima. Na fakultetu upoznaje svoju buduću suprugu, Tabith Spruce, i počinje pisati svoje prve pripovijesti. Upoznali su se u sveučilišnoj knjižnici i vjenčali se 1971. godine. Doduše, još je 1967. uspio objaviti pripovijetku The Glass Floor, u znanstveno-fantastičnom magazinu Starrling Mystery Stories, ali on sam svojim pvim ozbiljnijim književnim radom smatra kratke priče objavljene u magazinima Cavalier i Penthouse, na početku 1970.-ih godina. Za vrijeme studija i odmah nakon završenog školovanja radi sve moguće poslove kako bi obitelji omogućio i najskromniju egzistenciju. No, sudjeluje i u antiratnim prosvjedima zbog angažiranja američkih snaga u Vijetnamu. Već 1971. za Kinga stvari kreću nabolje. Krajem 1971. godine dobiva mjesto nastavnika na Hampden Academy, javnoj školi u mjestu Hampden u saveznoj državi Maine. Godine 1973. uspijeva prodati roman Carrie izdavačkoj kući Doubleday & Co. Roman je objavljen 1974. godine i donio je Kingu prvu popularnost. Toj popularnosti novu kvalitetu donosi film Briana de Palme (1976.) kada je njegov roman ekraniziran.
Slijede romani i pripovijetke, od kojih svaki sljedeći nadmašuje onaj prije njega (u kvaliteti, broju prodanih primjeraka ili novcu za koji su prodana autorska prava): Salem's Lot (1975.), The Shining (1977.), The Stand (1978.), The Dead Zone (1979.), Cujo (1981.), Firestarter (1982.), Christine (1983.), Pet Sematary (1983.), Talisman (1984.). Osim toga 1976. King dolazi na neobičnu ideju. Već vrlo slavan počinje objavljivati pod pseudonimom Richard Bachmann. Kao Bachmann (koji je uredno na koricama knjige imao otisnutu biografiju, čak i sliku neke izmišljene autorove supruge) objavio je pet knjiga: Rage (1977.), The Long Walk (1979.), Roadwork (1981.), The Running Man (1982.), The Thinner (1984.). Tome treba pridodati zbirke pripovijedaka i samostalne pripovijetke objavljene po časopisima i zbornicima - The Night Shift (1978.), Differnet Seasons (1982.), Skeleton Crew (1985.). Nakon 1984. objavljuje The Eyes of a Dragon, It (1986.), Misery (1987.), The Tommyknockers (1987.), The Dark Half (1989.), My Pretty Pony (1989.). Književni rad u stopu prate filmovi. Spomenut ćemo samo najuspješnije: Carrie, Shining, Magla, Christina, Mrtva zona, Djeca kukuruza te Groblje kućnih ljubimaca i Misery.
Po svemu pobrojanom da se zaključiti da je desetljeće 1974. - 1984. definitivno desetljeće Stephena Kinga. U tom razdoblju Stephen i Tabitha (koja je također napisala nekoliko romana) dobivaju troje djece (Naomi Rachel, Joe Hill i Owen Phillip), vilu u Bangoru i visoke prihode. Sudeći prema brojnim intervjuima, biografskim i autobiografskim zapisima uspjeh nije promijenio pisca. On i dalje ostaje vezan uz svijet američke niže srednje klase. Riječ je o ljudima koji se većinom mukotrpno probijaju u smjeru (prema Kingu, najčešće katastrofalnog) kraja svog ovozemaljskog života. To je također svijet američke provincije. Ne nužno malenih gradova poput Castle Rocka, ali svakako "nevažnih" gradova poput Bangora (Maine) ili Bouldera (Colorado). Ipak to je svijet koji King smatra pravom Amerikom i čije vrijednosti on ne bi mijenjao ni za što na svijetu. To je svijet pun zla koje vreba skriveno u predmetima kojima je taj svijet napučen (ormarima, automobilima, dizalima, kućama, pitama od jagoda) ili latentno postoji u psihi njegovih stanovnika kao neka bezlična nadmoćna i razorna sila. Zapravo cijeli je taj krhki svijet sagrađen na nesigurnom temelju (Indijansko groblje, pakao, mjesto na kojem se dogodio zločin ili neki nastrani događaj). Konstanta Kingova djela je ideja o paralelnosti i istovremenosti svjetova. To je doslovce tema Talismana, fantazije u kojoj dječak u potrazi za predmetom koji će na čudesan način izliječiti njegovu na smrt bolesnu majku neprestano skače iz jednog u drugi svijet. Ti svijetovi su isti naoko ali se ipak razlikuju jer jedan je degenerirana slika prvog. Taj element je prisutan i u drugim njegovim djelima. Tako u Shiningu dječak je sposoban vidjeti budućnost, a u Mrtvoj zoni glavni junak dobiva vizije. u Djeci kukuruza mladi nedužan par zaluta u mreži autocesta i ušeta u gradić u kojem su djeca poubijala sve odrasle i stvorila svoje hijerarhijsko i okrutno društvo koje žrtvuje svoje žive članove (kada napune 19 godina) krvožednom božanstvu koje živi u beskrajnim kukuruzištima što okružuju mjestašce i koje je zapravo iniciralo sve te strašne događaje.
Kingov je pojavni svijet do srži američki. Teško je tu činjenicu dovoljno istaknuti. Kao što primjećuje jedan kritičar, to je razlog što prevoditelji osjećaju nelagodu pri prevođenju i što redatelji ne uspijevaju na zadovoljavajući način ekranizirati njegova djela. O čemu je riječ? O tzv. product placementu. King, potpuno utonuo u višeznačnost i asocijativnost američkog medijskog i marketiziranog društva neprestano navodi koju vrstu kokica, aspirina, igračaka itd. lik upravo konzumira. Koju reklamu gleda na televiziji, koji strip čita, koju zamrznutu vrstu punjenog pileta stavlja u koju vrstu mikrovalne pećnice itd. Pri prevođenju na drugi jezik, ali i u drugi kulturni kontekst nije moguće sugerirati asocijacije koje takav product placement izaziva. Isto nije moguće to reproducirati na film. Slično vrijedi i za Kingov crni humor, ironične finese, pseudo-prizeman stil izražavanja koji je silno bogat dvosmislicama i asocijacijama. Nije samo riječ o vještom piscu horora, nego o vrlo dobrom piscu, koji izvanredno stvara i karakterizira događanje, atmosferu, likove uz to što je bez dvojbe obdaren silnom maštom. Odgovarajući na pitanje zašto piše takve stvari, Stephen King kaže: Zašto vi čitate takve stvari? (...) Naime, očito postoji rezonanca, žeđ za zavirivanjem s one strane, koja se s prosvjetiteljstvom nije niti ugasila niti utažila. No, jednom prilikom ponudio je i jedan duhoviti odgovor na isto pitanje: Ljudi žele znati zašto to činim, zašto pišem tako grozne stvari. Želio bih im reći da imam srce malog dječaka... i držim ga u staklenci na mom stolu. Koji god odgovor vam se svidi ostaje činjenica da je Stephen King jedan od najvećih autoriteta za horor. Kao takav napisao je i zbirku Danse Macabre u kojoj razmatra povijest horora u SAD od 1950. nadalje.
Junaci Kingovi djela često su i djeca što on objašnjava time što za djecu sve stvari, sve što ih okružuje, ima određeni potencijal straha. Naime, djecu u nekom trenutku njihovog života gotovo sve plaši. U tom smislu za njega su i Disneyevi filmovi horori ili kao što kaže King: Postoje čak i odrasli koji će vam reći da je najgore što su ikad u životu vidjeli u kinu ono kada Bambijevu majku ustrijele lovci ili kada Bambi bježi sa svojim ocem od vatre. Drugi užasi iz Disneyevih filmova su: vještica u 'Snjeguljici' i 'Trnoružici', Cruella DeVil, logična nećakinja onih vještica, glavni lik i filma '101 Dalmatinac', koja živi u sadašnjosti i želi poubijati pse dalmatinere da bi od njih napravila krzneni kaput. Samo roditelji koji su dugim radom na sebi uništili i posljednju trunčicu maštovitosti, misle da su to bezbolne i naivne pričice. Oni misle da su 'Teksaški masakr' motornom pilom ili posljednja scena iz de Palmine 'Fury', kada se John Cassavetes doslovce rasprsne, pravi horor. Nemaju pravo.
Post je objavljen 01.04.2006. u 11:10 sati.