Ako imamo beskonačno veliki zid, bez kraja, i na njemu točku, bilo koje boje, zid više nije savršeno bijel. Ta točka, koliko god mala bila, narušava bjelinu tog zida. Zid više nije savršen. Ako mu se dogodi jedna točka, dogodit će se i druga. Onda će zid promijeniti boju, a mala točka postat će ogromna mrlja, koja se razmrljala po cijelom zidu.
A možda je točka samo fiktivna greška, nastala u našim glavama, jer smo preograničeni da bismo pojmili savršenstvo... beskraj...
U tom slučaju, ako je zid ipak savršen, točka je na nama, promatračima.
Mi ljudi sebe doživljavamo kao vrhunac evoluvije, savršena bića, a nismo niti blizu toga. Mi to mislimo, a misli su samo slike u glavama očajnika... Mašta nije realna. Mažta može biti savršena, a realnost ne može.
Ako su neki ljudi dosegnuli savršenu istinu, bi li je podijelili s nama ostalima?
Bi li nam se John Lennon objavio da je još živ?
Trpamo li ljude u ludnice zbog njihovih bolesti ili zbog straha? Možda je shizofrenija talent, a mi to ne vidimo. Možda je zatvorenost u sebe najbolji put otvorenosti prema istini?
Zbog našeg neshvaćanja, oglušujemo li se namjerno na šapate Viših? Zbog ograničenosti, ne čujemo.
Točke su u glavi, kao i savršeni zid. Savršeno ne postoji.
Post je objavljen 31.03.2006. u 22:28 sati.