Marketing
PRVA OBLJETNICA PREMINUĆA PAPE IVANA PAVLA II.
Papa Wojtyła - svijeća koja je izgorjela za Boga i svijet
»Lasciatemi andare.« Pustite me da odem. Tim je riječima, kažu najbliži suradnici, papa Ivan Pavao II. posljednjih dana života izražavao želju za odlaskom u Očev dom. A Otac, vječni Bog kojemu je cijeloga života vjerno služio, pred svoje ga je lice pozvao u subotu 2. travnja, navečer u 21 sat i 37 minuta. Sedamdeset tisuća vjernika na Trgu sv. Petra - u ime cijeloga svijeta - molilo je na koljenima krunicu. Sa svijećama u rukama, dok se plam svijeće života Ivana Pavla II. gasio pred očima svijeta. Nikada i nigdje nije u povijesti zabilježeno da su oči cijeloga svijeta bile usmjerene prema jednoj umirućoj osobi koja je teško patila. Bolni izrazi na licu pape Wojtyłe koji je na Uskrs ostao potpuno bez glasa, postali su svjetskom povijesnom baštinom i onime što su vatikanski kroničari odmah nazvali njegovom najrječitijom, najjačom enciklikom - »enciklikom patnje«.
»Vjetrovi promjena« i poljski Papa
Životna svijeća maloga Karola Wojtyłe, sina plemenitoga poljskog naroda, upaljena je 18. svibnja 1920. u Wadowicama. Vezan uz oca i brata, nakon rane majčine smrti, Karol je u djetinjstvu i mladosti pokazivao razne interese - za šport, planinarenje, književnost, kazalište. Zanimala ga je knjiga, a osobit dojam na njega je ostavilo čitanje djela sv. Ivana od Križa i sv. Terezije Avilske. Kako bi izbjegao deportaciju i prisilni rad u njemačkome Trećem Reichu, 1940. započinje raditi u kamenolomu, potom u tvornici Solvay, a već 1942. potajno počinje studirati teologiju na Teološkom fakultetu Jagelonskog sveučilišta. Po završetku rata, 20. listopada 1946. zaređen je za đakona, a 1. studenoga za svećenika. I tada počinje njegova povezanost i njegova pustolovina s Vječnim gradom: odlazi na studij u Rim, magistrira i već 1948. doktorira teologiju. Vraća se u domovinu, pastoralno djeluje u više župa i podučava katoličku socijalnu etiku na Jagelonskom sveučilištu. Godinu dana kasnije tamošnji teološki fakultet komunisti prisilno zatvaraju. Za pomoćnoga krakovskog biskupa imenovan je 4. srpnja 1958, a 30. prosinca 1963. postaje krakovski nadbiskup metropolit. Kao »saborski otac« vrlo aktivno sudjeluje u zasjedanjima Drugoga vatikanskoga koncila, a papa Pavao VI. imenuje ga kardinalom 28. lipnja 1967.
Kada će jedanaest godina kasnije, 16. listopada 1978, po prvi put stati na lođu bazilike sv. Petra svijet će ostati bez riječi. »Vjetrovi promjena« počeli su puhati: za papu je imenovan kardinal iz »daleke zemlje«, iz zemlje zarobljene okovima bezbožnoga komunizma. Za papu je izabran kardinal koji nije Talijan, prvi od 1522. godine. Za papu je izabran kardinal koji ima samo 58 godina, i bio je najmlađi papa 20. stoljeća. Uzeo je ime Ivan Pavao II. i postao 264. papa u povijesti Katoličke Crkve, 263. nasljednik svetoga Petra na stolici rimskih biskupa. Raširio je ruke u toplu gestu, zagrlio svijet i Rim, i vjernicima svoje nove biskupije, ali i cijeloga svijeta i odmah »ušao pod kožu« ljudima: »Ako pogriješim, vi me slobodno ispravite...« U svojoj prvoj propovijedi sve je pozvao da »pomognu Papi« i da otvore širom vrata Kristu. »Ne bojte se!... Njegovoj spasenjskoj vlasti otvorite granice država, ekonomskih kao i političkih sustava, širokih područja kulture, civilizacije, razvoja. Ne bojte se! Krist zna 'što je u čovjeku'. Samo on to zna!«
U ime Božje - sve za čovjeka
Iz toga je uvjerenja i s tim riječima na usnama kroz 26 godina, 5 mjeseci i 11 dana s križem u ruci otvarao granice i međuljudskih odnosa i država. Napisao je i izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, više od 18 milijuna riječi - 22 puta cijelu Bibliju! No, svijet je prepoznavao njegovo svjedočenje - bez papira, kao što je rekao iz Gemellija, gdje se oporavljao od atentata u kojemu ga je teško ranio Turčin Ali Agca 13. svibnja 1981: »Tu sam, pred vama, bez papira. Moram naći taj papir u sebi, jer sve ono što vam želim i moram reći napisano je u mojemu srcu.« Tu »autobiografiju srca« prepoznao je cijeli svijet koji ga je srdačno prihvaćao na 104 inozemna putovanja u razne države. To njegovo svjedočanstvo slušali su i siromašni i okrunjene glave, svjetski moćnici i oni koji zbog njih trpe. Hrabro držeći križ i stavljajući Krista raspetoga svakome za uzor, Ivan Pavao II. zamolio je 2000. godine za oproštenje povijesnih grijeha kršćana. Sve je činio u ime Božje - za čovjeka. Zato je uvijek oštro kritizirao kako komunizam, jednako tako i neoliberalizam i kapitalizam, ističući uvijek da je čovjek iznad kapitala, profita, zarade. Napisao je 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo, 19 motuproprija i više knjiga. Za uzor vjernicima blaženima je proglasio 1338 osoba sveta života, a svetima 482-oje.
Nebrojeni su milijuni koji su ga dočekivali na inozemnim pastoralnim pohodima, a u Rim ga je došlo posjetiti više od 17 i pol milijuna hodočasnika koje je ugostio na 1165 općih audijencija. Na devet je konzistorija kreirao 231 kardinala, te zaredio 321 biskupa.
Neumorno se zalagao za ekumenski i međureligijski dijalog, a nejedinstvo među kršćanima otvoreno je i bez ustezanja nazivao »skandalom pred svijetom«. Nije se bojao prijetvornih kritika, pa je bio prvi Papa koji je u povijesti pohodio židovsku sinagogu u Rimu 13. travnja 1986. i muslimansku džamiju u Damasku 6. lipnja 2000. Židove je nazvao kršćanskom »starijom braćom«, muslimanima istaknuo da njihovu bogomolju doživljava kao »oazu u kojoj susreću Boga milosrdnoga«. Predstavnike velikih svjetskih religija pozvao je u Asiz, na molitvu, 17. listopada 1986. Političarima je za uzor dao sv. Thomasa Morusa kojega je 31. listopada 2000. proglasio njihovim zaštitnikom. S obiteljima, bolesnima, starijima, nadasve pak s mladima imao je poseban odnos. Oni su bili njegova »straža jutarnja«, još od prvoga susreta 1985. do posebno dojmljivoga od 15. do 20. kolovoza 2000. u Rimu. Nikada se na jednome mjestu nije okupilo više od dva milijuna mladih sa svih kontinenata. Bio je to najveći skup u povijesti Crkve i svijeta. Skup bez incidenata čija je tajna bio križ - križ što ga je Papa mladima povjerio i koji s njima hodočasti putovima ovoga svijeta. Vjera i znanost, obrana ljudskoga života, dostojanstvo žene, zaštita okoliša, odnos prema suvremenim sredstvima komuniciranja pokazivali su uvijek jedinstveno, novo lice Ivana Pavla II. Kao što je jedinstven bio i njegov odnos prema Majci Božjoj koju je smatrao svojom osobitom zaštitnicom i kojoj se redovito obraćao molitvom: »Krunica je moja najdraža molitva. Divna molitva u svojoj jednostavnosti i u svojoj dubini... Naše srce može u desetkama krunice sažeti sve što čini život.«
Solidarnost, pravednost i mir. To su bila tri stalna i jaka uporišta misli Ivana Pavla II. Rat je nazivao pustolovinom, za mir je molio neprestano. Još od sukoba između Argentine i Engleske 1982., preko Zaljevskoga rata 1991., pa do rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hrvatsku je pohodio tri puta, Bosnu i Hercegovinu dva puta. Proglasio je i dvojicu hrvatskih svetaca: sv. Leopolda Bogdana Mandića 1983. i sv. Marka Križevčanina 1995. Kao što je bio prijatelj svima, tako je bio i »ljubljenome hrvatskome narodu« i »plemenitoj zemlji Hrvatskoj« koja ga je primila 1994, 1998. i 2003. i kojoj je za uzor dao bl. Alojzija Stepinca, bl. Mariju Propetog Petković i bl. Ivana Merza. »Hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao...« rekao je na kraju posljednjega pohoda 2003. Sa zahvalnom na usnama cijeli je svijet, i Hrvatska, uzvratila u danima prije sprovoda »kilometrima i rijekama vjere«. Rim je od 2. do 8. travnja doista još jednom bio središte svijeta gdje je uz Papin odar prošlo više od 3 milijuna vjernika. No, Vječni grad je bio i još nešto: srce svijeta. U plaču i tuzi zbog smrti Pape iz daleke zemlje, čovjeka s križem, čovjeka pod križem čija je ovozemaljska svijeća dogorjela, a lagani povjetarac listao evanđelje položeno na lijes budućega blaženika i sveca.
Post je objavljen 31.03.2006. u 21:49 sati.