Sjedio sam na obali potoka Kišona kao dijete od dvanaest godina i razmišljao o gavranu koji je na tom potoku hranio Iliju, kako se pričalo o mom kraju. Današnji naraštaj ljudi priznaje samo silu. Rimsko se carstvo održava na oštrom maču rimskih legija; slava Asirije se dugo godina održala na bogatstvu pokrajina koje su Siriji plaćale danak, čime su održavali veliku vojsku. No, slava njihova je minula, jer Rim danas gospodari sve do podnožja Libanonskih gora.
Kažu da i onaj prorok, kojeg su razapeli u Jeruzalemu, bijaše iz ovih krajeva. Sve do svoje osamnaeste godine nisam ništa znao o tom čovjeku, dok jednoga dana u Jeruzalemu ne sretoh njegovog učenika. Dok sam u gostionici čekao svog ostarjelog oca, ugledam nacrtani znak ribe. "Šta bi to moglo biti?", pomislim, a onda mi pristupi mladi čovjek i kaže mi da se zove Ivan. Pričao mi je o čudesima koja je stvarao prorok i kako su zajedno prelazili velike daljine.
- Doručkovali bismo u Samariji, a ručali u Nazaretu, u srcu Galileje. Propješačili smo nekoliko puta Golansku visoravan sve do podnožja Libanonskih planina, a onda bismo se vraćali po samoj obali velikog mora do Aškelona u zemlji Filisteji. U Judinom kraju smo se zadržavali zbog nabave namirnica za put, da bismo opet krenuli prema sjeveru zaobilazeći Jeruzalem. Jeruzalem nije sigurni grad; za kesu zlatnika možeš izgubiti glavu.
- Šta ti znači ovaj znak, znak ribe? - pitao sam ga.
- To je znak među prijateljima koji u krajnjoj nuždi, ako zakuca glad, podijele i najmanju ribicu između sebe.
Ivan mi je rekao da ide u Grčku propovijedati kraljevstvo nebesko. Tu smo se rastali i ja sam uskoro otišao u rimsku službu. Tog mladog proroka, kojemu još ni brada nije posijedjela, čekaju velike nevolje, osjećam to u kostima. Za dvadeset godina toliko toga čovjek proživi. I šta je meni trebalo da budem ovdje, da sjedim među ovim mrtvacima? Sve što je moglo na nogama hodati pošlo je za Asircima. Krvavi trag ostavljaju Rimljani; krvavi trag i smrad prati rimske legije na njihovom putu gdje ostaje stotine tisuća mrtvaca od čijih se tjelesa pustinjska zemlja pretvara u plodno tlo.
Lehi Manuel se digne sa tla i mačem nacrta znak ribe u pijesku. Nasmije se samome sebi i među gomilom mrtvaca pronađe glavu optočenu zlatom. Dugo je gledao veliku glavu ratnika, a između zlata virili su čuperci kose koja nije sagorjela. Strese se od pomisli na rastopljeno zlato u svojoj utrobi, i tek sad mu postane jasno u kakav ga je položaj dovela njegova luda glava.
- Pobjegnem li s tog mjesta kao kukavica, Rimljani će me smatrati dezerterom. A kako stići Rimljane koji su već miljama daleko odmakli ostavljajući krvave tragove iza sebe? Kako će se oholi Rimljani ponašati prema jednom Judejcu bez naobrazbe, hoće li me promaknuti u vojsci ili me u potaji ubiti?
Post je objavljen 31.03.2006. u 21:46 sati.