Noć neka uz stalna okretanja. Nikako zaspati. Krenem opuštanjem, a slike naviru. I opet spavanja nema. Vrtim neke simulacije mogućih događanja i nikako da se definira nešto stabilno, a bar donekle dobro. Stabilnost nalazi se u nekim ružnim pretpostavkama. Ipak vidim nešto, ali nije to uobičajeno ili barem ne u normalnom načinu prihvatljivog događanja.
Nekako sam odspavao malo. Nešto me ipak prevarilo i odvelo u tokove praznine iz slika u slijedu. Skocentrirao sam se na disanje, jer počeo mi se začepljivati nos. Izgleda kao prehlada neka, mada mi to rijetko bude. Ovaj puta sve se nekako slaže u ozračju nekom, što bez bitnog utjecaja mog jest. Okrenut na lijevi bok slijedim zrak kroz desnu nosnicu. Uvjeravam sebe, da je sve stabilno i da će tako ići bez bitnih promjena. Osjećam da se smanjuje protok zraka i kao da više otvor u nosnici i nije bitan. Sve je manje mog osobnog svijesnog udjela volje. Kao da više i ne dišem. Primjećujem to i vidim kako sve ide svojim tokom. Misao je otišla, uz usporeni tok zraka, u neki prostor mirovanja. I slike nestadoše.
Tek kao tren što prođe, lagani me zvuk mobitel-budilice dekoncentrira. Već je pet. Da. Obično sve to nekako samo dolazi. I bilo je nešto što bilježeno je svijesti dostupno, a ima i onoga što i nije tako. Možda stoga što nečitko je, a možda stoga što nije za svijest spremno. Ima netko tko brine o tome. Neka. Neka ga. I to će u redu biti.
Spremam se na posao. Popijem jedan euglukonček. U šalicu stavljam zobene pahuljice i zalijevam ih mlijekom. Biti će to za pola sata gnjecava smjesa. Tako svako jutro. Slijedi pola sata laganog polusvijesnog odmora. Rekoše mi da moram euglukon uzimati pola sata prije jela. Svakih par minuta poluspavajuće oko snima stanje na pokvarenom satu koji pokazuje neko bezvezno vrijeme, ali približno točno odmjerava minute. Da bi time mjerio potrebnih pola sata, trebam uočiti koliko je pokazivano kada sam popio što sam popio.
Prošlo me ono neko stanje u kojem ne viđam dobre nastavke u narednom periodu. Jučer me nekako smelo nešto, što već dulje vrijeme očekujem. Bilo je to kao žig u čelo. Imao sam jučer u poštanskom sandučiću obavijest o prispjeću preporučenog pisma s povratnicom i vidim, piše na obavijesti, da je iz Koprivnice. Znao sam odmah o ćemu se radi. Uzeo sam tada kamenčiće i ploče za rad go-sekcija u Kumičiću i Centru i krenuo busom do velikogoričke pošte podići pismo. Potpišem u pošti, preuzmem pismo i stavim ga i jednu od vrečica. Takove stvari skoro nikada ne otvaram odmah. Neka se malo odmori to pismo, pa ma što god u njemu bilo. Ujedno tako i sebe malo vježbam.
Klimam prema školi. Došavši u školu imam desetak minuta vremena prije školskog sata, pa otvaram pismo. Vadim tri lista papira zaklamanih. Na prvom, na vrhu, naš lijepi grb. Ispod grba velikim slovima: 'U IME REPUBLIKE HRVATSKE PRESUDA'. Ispod toga su navodi stranaka u postupku. Tužitelj je 'Croatia osiguranje' d.d. Zagreb, Filijala Koprivnica,a tuženi su I-tuženik Matija xxx i II-tuženik Mladen yyyy radi naplate regresnog potraživanja.
Slijedi tekst presude. Skraćeno je to, da su tuženici dužni u roku 15 dana podmiriti trošak od 44.237,90 kn sa pripadajućim kamatama po stopi od 15% godišnje od 21. rujna 2004, pa sve do isplate, kao i prouzročeni parnični troškovi od 1.630,00 kn.
Ispod je Obrazloženje. Vidim tu, da je I-tuženik na bolničkom liječenju. Neznam gdje i zašto. Piše da je dužnik voljan otplaćivati dug obročno.
Što se mene tiče ja nemam nikakovih mogućnosti, a niti nekretnina. Stan sam otplatio manje od polovine u otkupu. Plaća mi je već preopterećena kreditima drugih gdje sam jamac. Imam već tri takova.
To je to, a u mene to je inspiracija za simulacije mislima.
Ne prođe do kratko vrijeme i uvijek mi se javlja slika kamiona pred ulazom u zgradu. Izlaze dečki uz pratnju policije. Pozvone. Policija provjerava indentitet i zamoli me da stanem po strani, a mladići krenu na posao.
Sve češće razmišljam o počecima novim. O prva dva kreveta za Vekija i mene. Možda neki rešo za ponešto skuhati.
Već sam sreo prijatelje. 'Nedajte se Mladen. Borite se.'
Ja si pak mislim: 'A, protiv koga? Trebam se čuvati od blesavog Mladena.'
Svijet ovaj Gospodnji za sve je nas po Gospodu, pa tako i za blesava Mladena. Živ sam i ostati ću vjerojatno i poslije svega ovoga. Ma, bilo kako, kada prođe, nestati će onaj teret koji me pritiskivao u neizvjesnosti. Na svijet sam došao bez ičega, gol golcat i to je to što mi po Gospodu bijaše dato. Sve ovo se u nekim vrtlozima nakupilo. Nije vrijednost u zlatu i dijamantima, a u novcu još i manje. Nije dobro niti puno jesti. Navići ću se na skromne obroke i cijeniti ću svaki zalogaj više no do sada. Radovati ću se sitnim stvarima više nego u vremena kada ih je bilo više. Od mnoštva čovjek vrijednosti ne vidi. Ja ih čekam da mi sve pokupe.
Ide to putem svojim. Sa Vedranom ću morati više razgovarati o tome. Volio bi da on sve to prihvati kao dobro. Najvrijednije je stanje kada osmjeh mogu podariti. Kada darove tvoje mogu primati, Gospode, i sretan s njima biti. Biti će još povjetaraca, žubora potoka, livada cvijetnih, vrapčića. Možda mi neka draga ruka, jednom, mahne uz osmjeh.
I sve tako redaju se viđenja. No, put po Gospodu biti će takav kakav će biti. Ja se samo pripremam, da nebi štetu činio zabludama svojim. No, možda sve to ni neće tako biti. Ja sve sam činio u namjeri dobroj i vjeri takovoj. Pružio sam ruku onima što pomoć su tražili. Nisam im sudio. I njih su neke slike vodile. Tražili su put do onoga, što dobrim su smatrali. Možda su bili malo neobazrivi, a zar to skoro svi nismo. Svijet zaboravlja ljubav. Ljubav prema svijetu i životu. Za zadovoljstva jednih, mnogi živote gube. Kada tako gledam molim za oprost svima što im mojim postojanjem ne dobro je učinjeno. A, dobro; što je? Sve što djelo tvoje potvrđuje, Gospode. To jest ljubav prema djelima Tvojim, prema Tebi.
A ja ću vjerojatno, kao i do sada, nastojati ići putem Tvojim uz molitvu za prosvjetljenje. To je proces trajan. Znam da zaborav jest nešto što lako se desi i putem krivim da me povede. Na svakom koraku su svijetla i pozivi na užitke po kazivanju prolaznosti. Ja znam da biti će po Tvome. Po Tebi sam milionima godina pripreman ovakav kakav jesam i svijesno poštujem tu vječnost kojom sam po Tebi i ja dat.
Ništa strašno desiti se neće, a Vedrane, ti i tata ćete dalje. Ima još ljepota u životu.
Prijatelji dragi, možda stvarno ništa bitno neće biti, ali ja sam već ovim uspio vidjeti nešto, što bez toga nebi. Ne barem na taj način.
Sve vas srdačno pozdravlja i voli Mladen i znajte ljubav je jedina vrijednost što postoji.
Post je objavljen 31.03.2006. u 12:55 sati.