Marketing
Makedonija - ohridski šankovi
Treći dio: Izlasci
Tijekom tih par dana izašli smo dvaput: druge i treće večeri. Obje večeri su bile za pamćenje.
Prva večer izlaska započela je očekivano: za šankom hotelskog bara s Paris i Otrovnim. Inače, s njima sam provodio većinu vremena i to ne slučajno, najdraži su mi. Tamo smo ugodno razgovarali s osobljem. Tijekom razgovora spomenuo sam im da u sobi imam bocu kubanskog ruma i da ću ga, ako žele, donijeti da probaju. Uputili su nas u klub Jazz&Blues. Zvali smo taksi koji nas je za 150 denara (2,5 eura) doveo do ispred vrata kluba (hotel nije u Ohidu nego 4,5 km dalje pa je taksi osnovni način prijevoza). Taksist je bio razgovorljiv, ali nenametljiv. Ispričao nam je neke zanimljive detalje iz lokalnih prilika i neprilika.
Klub je bio namješten s ukusom, prijatne atmosfere i dobre glazbe. Bandovi uživo sviraju klasični rock, jazz i blues. Te večeri sviralo se ono prvo. To mjesto posebno spominjem jer bih trenutno zamijenio bilo koji riječki klub u za njega. S istim ugođajem i istom ekipom. Nakon puno popijene cuge i zatvaranja kluba, krenuli smo u potragu za drugim mjestima. Našli smo još dva. Ne dobra kao Jazz&Blues, ali solidna. Oko 5 ujutro, izlazak smo zapečatili za šankom hotelskog bara.
Druge večeri nisam ni mislio izlaziti. Bio sam umoran od nespavanja i puno događanja tijekom dana pa sam se mislio pokupiti u krevet nakon večere na kojoj sam morao nazočiti. Večera je bila slasna (već po običaju), a imali smo organiziran i izvedbu tradicionalne makedonske glazbe i plesa. O plesu ne znam ništa pa a ne bih ni komentirao, ali glazba je puno bolja nego što sam se nadao. Nisam pojma imao da im je narodni melos tako ugodan i bogat.
Tijekom te večere, osoba koju nisam htio odbiti izrazila je želju za izlaskom. Ovog puta nas je izišlo šestero. Jazz&Blues je bio pred zatvaranjem pa smo ušli u nekakav otvoreni disko klub u centru. Izdržali smo u njemu otprilike 1,5 minuta, nakon čega smo izašli u potrazi za nekim 'normalnim mjestom'. Disko klubovi su posvuda isto iritantni sa svojim gužvama i preglasnom glazbom.
Bilo je par minuta do jedan, a svi kafići službeno rade do 1 pa smo se pitali hoćemo li naći nešto otvoreno. Primili su nas u jedan lokal/pizzeriu, odmah do crkve Sv. Klimenta i Nauma. Lokal je odgovarao onome što se u Istri naziva oštarija: bliži birtiji nego restoranu. Sjeli smo u kut, naručili pizzu i polako pijuckali. Osim nas, u lokalu je bila samo još jedna grupica srednjovječnih muškaraca smještenih za stolom odmah do šanka. Malo pomalo, počeli su nešto pjevuckati uz pratnju gitare. Uskoro se je to pjevuckanje pretvorilo u vrlo konkretno pjevanje uz pratnju 2 gitare i instrumenta sličnom mandolini (možda je bila i mandolina, ne znam). Jedan od njih je ustao i došao do nas. U razgovoru na nam je rekao da su oni profesionalni muzičari koji redovito sviraju u jednom otmjenom ohridskom restoranu. Sada su slobodni pa su došli malo svirati pjevati i piti za svoj gušt. Nedugo nakon toga, premjestili smo se za stol do njih.
Mini fešta je u tom, službeno zatvorenom lokalu, potrajala do 6 satu ujutro. Popili smo brdo cuge (posebne pohvale izvrsnoj makedonskoj rakiji Antici) od čega smo jednu turu mi platili njima, a, pazite sad, dvije ture oni nama. E to još nikada nisam doživio, da muzičari plaćaju cugu gostima koji uživaju u njihovoj glazbi. Odsvirali su nam i veliki broj dalmatinskih klapskih pjesama koje su otpjevali na uzorno čistom Hrvatskom jeziku (da mi se ne bi sad našao netko 'ko će mudro primijetiti da su klapske pjesme na dalmatinskom narječju, jer i ono je hrvatsko). Mi smo se zapravo više veselili makedonskim pjesmama, ali nismo im htjeli kvariti trud.
(fotke su užasne jer su napravljene s mobitelom u tamnoj prostoriji, a takve mi redovito ispadaju ovako)
Oko 6:30 smo Paris, Otrovni i ja sjedili za šankom u hotelskom baru i s osobljem isprobavali kubanski rum koji im obećah. Doručkovali smo u 7 i otišli spavati (do 9!).
(nastavit će se (još malo), sorry Amy :-))) )
Post je objavljen 31.03.2006. u 09:40 sati.