Prekinut krug sna. Miris crne kave provlači se kroz tu nevidljivu pukotinu i crta mi usne tvojim vrućim prstima..jeam li se zato sklonila u san? Da ti mogu postavti
zamke? Kažeš da je ljubav kao smijeh. Osmjehuješ li se mojoj naivnosti ili svojoj smjelosti da me dotakneš rukama koje su odsutne? Tuširam se dugo, predugo...
Razmazujem boje dana po licu potezima svoje ruke, određujem svoju ljepotu. Više nisam rasčupana i bosa. Ponovo me vidiš stvarnu, iz tvoje sjene bježim u dan.
Ipak, još sam vezana tankom niti za tvoje čuđenje...A ti misliš da sam razdijeljena
od tebe. Još jedna zamka u koju padaš...Zaboravljaš vrijeme. A ja žurim kroz
jutro. Imam nesavladivu potrebu za jedinstvenim otkrićem ljubavi..Neograničena
tobom raspršila sam se kroz prostor...Želiš li me zaustaviti morat ćeš proći kroz
sve moje zamke, a ti si se već izgubio u jednoj. Zarobljen si i nemiran, bez želje
da se oslobodiš u meni. Noć je naš kavez. Iskušenje u isčekivanju slatkih mirisa
tijela...Zatvorila sam te svojim prstima poput zrnca svjetlosti, osjećam isčezavanje tame u svojim čulima. Tvoju prisutnost u mojoj nedostupnoj nježnosti.
Neodređen si u meni poput kretnje.Ispunjavaš moje disanje granicama sebe.Oslobodit ću trenutak gdje si bio zarobljen. Sada si okovan govorom mojih htijenja; želim ti reći koliko jedinstvenih dijelova tebe čini jedinstvo mene same. Oslobađaš me ništavila. moje tijelo tako je mirno, odsutno od buđenja...Moja žudnja tako naga, beskrajna.. Izmišljam te i stvaram ispočetka, samo tako te
mogu voljeti. Zatečeni smo u trenutku koji nije ništa veći od naših pogleda.
Mogu li disati nezavisno od tebe? Prije nego taj trenutak završi u nama?
Pukotina jutra već me zatvara u svoju sjenku, raspršen san naginje se nad nas
kao nebo...negdje vole se naši osmjesi.
Post je objavljen 31.03.2006. u 08:46 sati.