Ima jedna poznata rasprava između Rambana i Majmonidesa o svrsi žrtve. Majmonides piše u svom velikom djelu Vodič za zabludjele (Knjiga III, pogl. 46) da je svrha žrtve da iskorijeni pogrešne predstave da su određene vrste životinja božanstva.. Prinoseći žrtvu B-gu, vrste životinja koje neznabošci obožavaju, mi se protivimo problemu kao što Majmonides piše:
“...Kako bi iskorijenio ove lažne principe, zakon nam zapovijeda da prinosimo žrtve samo od ove tri vrste životinja: ‘Prinijete ćete žrtvu od stoke, od stada koza i od stada ovaca.’ (Lev.z. 1:2). Tako je sam čin koji neznabošci smatraju najvećim zločinom sredstvo približavanja B-gu i stjecanju Njegovog oproštenja za naše grijehe. Na taj način, zli su principi, ta bolest ljudske duše, izliječeni drugim, dijametralno suprotnim, principima.”
Ramban se žestoko obrušio na Majmonidesa na početku svog komentara u knjizi Levitskog zakona (Lev.z. 1:9). Tamo Ramban navodi dva glavna argumenta:
1) Vidimo da je žrtva postojala u vrijeme Adamovog sina Abela i u dane Noaha kada idolopoklonstvo te vrste još nije postojalo. Stoga Majmonides ne može biti u pravu kada sugerira da je funkcija žrtve ukloniti idolopoklonička gledišta.
2) Na žrtvu se zapravo gleda kao na pristupanje B-gu, što se može vidjeti iz Bileamovih žrtava, a ne kao na postupak poništavanja. Kako žrtva može biti negativna, tj. sredstvo protiv idolopoklonstva, kada je opisana kao pozitivna, “ugodan miris”.
Ova pitanja svakako zahtijevaju odgovor. No, pitam se, zar Ramban doista sugerira da Majmonides ne mari za pripovijesti koje se nalaze u svakoj Tori, priče o Abelu, Noahu i Bileamu? Ta je mogućnost čisti apsurd. Pa o čemu onda zapravo Ramban govori kada navodi činjenice da su te davne osobe prinosile žrtve?
Prisiljeni smo reći da je Majmonides vrlo dobro znao da su žrtve postojale prije zapovijesti na Sinaju. Možda je onda Majmonidesovo razmišljanje da je upravo ta sinajska zapovijed o žrtvi ona o kojoj on govori da joj je svrha poništavanje idolopoklonstva. No slučajevi prije sinajske zapovijedi o žrtvi nisu bili za iskorjenjivanje idolopoklonstva. Ali opet, taj odgovor je previše bazičan da ga netko poput Rambana ne bi razmotrio. Mišljenja sam da je Ramban razmotrio taj odgovor, no ipak je podnio svoje argumente protiv Majmonidesa.
Možda je Ramban smatrao da se, čak i pored zapovijedi o žrtvi na Sinaju, žrtvu ne može odmaknuti od njezinog izvornog oblika. Ovo smatram središnjom točkom prijepora između Rambana i Majmonidesa.
Ramban je smatrao da bez obzira na to što je dana nova zapovijed i sustav Tore, ako je početna strukturna osobina žrtve bila pristup B-gu, ona ne može odstupiti od tog modela. U nju su na Sinaju mogle biti ugrađene dodatne namjene, no ona nije mogla imati isključivu namjenu iskorjenjivanja idolopoklonstva, kako to Majmonides tvrdi. Postoje valjani razlozi za ovakav stav koji je Ramban zauzeo. Kada nešto počne postojati, u tom trenutku njegov oblik je sastavni dio njegovog određenja. Voda je stvorena u vlažnom stanju i kao takvoj joj je svojstveno da bude vlažna. Voda bez vlage nije voda. Jednom kada je prah stvoren sa svojstvom da bude suh, ta osobina postaje dijelom njegova određenja. Tako su se i žrtve u vrijeme Adama, Abela i Noaha pojavile kao čovjekovo osobno nastojanje da pristupi B-gu. Budući da je to sam početak ustanove žrtve, žrtva je po svojoj prirodi približavanje B-gu i ne može se promatrati bez tog svojstva. Žrtva bez približavanja B-gu, prema Rambanu i nije žrtva. U skladu s takvim zaključivanjem, Ramban je smatrao da se žrtvu ne može jedino definirati kao ono što iskorjenjuje idolopoklonstvo. Ona mora, po svojoj definiciji, uključivati temeljno svojstvo pristupanja B-gu.
Međutim, Majmonides je bio mišljenja da, iako je žrtva nastala na način kako to opisuje Ramban, bez obzira na to, Sinaj ima sposobnost da iz temelja redefinira njezinu strukturu i potpuno promijeni njezinu izvornu prirodu. No, ovo se odnosi samo na Rambanovu drugu tvrdnju, koja se bavi ustrojstvom žrtve. Uvjeren sam da se njegova prva tvrdnja bavi ciljem žrtve. Ramban je tamo mišljenja da jednako kao što struktura ne može odstupiti, tako i cilj pristupa B-gu mora biti neotuđiva svojina žrtve. Upravo iz tog razloga Ramban daje dva argumenta, budući da se svaki od njih odnosi samo na dodatnu točku rasprave koju je Ramban imao s Majmonidesovim pogledom.
Prema Majmonidesu Sinaj je imao moć da usvoji bilo koju ustanovu i u potpunosti je redefinira. Ta nova stvarnost “nacionalnih zapovijedi” danih na Sinaju bila je toliko objektivna u svojoj istinitosti, toliko stvarna, kao da proizlazi od B-ga kao dio Njegove Volje, a zapovijedi idu tako daleko da definiraju što je istina. Sinajske zapovijedi redefinirale su stvarnost za Židova. Žrtva, prema Majmonidesu, za sve halahičke nakane i svrhe nije postojala prije Sinaja. Povijesno jest, ali sada kada su Židovi imali nove zapovijedi koje su upravljale njihovim životima, prethodno poznati postupci bili su samo istovjetni po imenu i ništa više. Žrtve prije i nakon Sinaja bile su toliko različite po svojoj prirodi kao što su to boja i težina. Majmonidesu je to bilo jasno i zbog toga kod njega nije bilo ni trunke neodlučnosti u vezi tumačenja žrtava kao da nikada ranije nisu niti postojale.
Rambam je pak bio mišljenja da mada Sinaj iznova definira naše postupke, on samo dodaje prirodu zapovijedi već postojećoj instituciji žrtve, no on ne definira njezinu izvornu prirodu.
Rabbi Moshe Ben-Chaim
Post je objavljen 26.03.2006. u 03:20 sati.