
Jedna perzijska pripovijetka govori o čovjeku koji je šetao obalom mora i našao vrećicu punu malih kamenčića. Prevrtao ih je pod prstima a da se na njih nije posebno obazirao, i gledao na pučinu. Promatrao je bezbroj galebova koji su se ljuljali na valovima i bacao se na njih nađenim kamenčićima. Tako je igrajući se jedan za drugim sve kamenčiće pobacao u more. Samo je zadržao jednoga i ponio ga kući. Kada je pri svjetlu, koje je dopiralo iz peći, pogledao taj kamenčić i ugledao u njemu blješteći dijamant, nije od srdžbe mogao doći k sebi. Toliko je on blago nemarno bacio u more. Otrčao je na obalu i počeo tražiti izgubljene dijamante. Ali sve je bilo uzalud, oni su već ležali na dnu mora. Nikakva srdžba na samoga sebe, nikakve suze nisu mogle vratiti bezobzirno bačeno blago.
Ne igramo li se i mi tako u našem životu s poklonjenim nam danima? Bez puno razmišljanja propuštamo kroz prste „male stvari“ i bacamo ih igrajući se. Sanjamo o velikom životu i razbacujemo se danima. I onda, kao i ovaj čovjek, jednoga dana smo izvan sebe kad shvatimo, koje su neprocjenjivo skupocijeno blago dani našega života, koje smo proveli uzalud, utaman. Svaki je dan blago i krije u sebi mogućnost da bude ispunjen smislom. Ponašajmo se s našim danima brižno i svjesno. Jer naš veliki život sastoji se od puno malih, pametno proživljenih dana.
“Carpe diem!” – Iskoristi dan, kaže jedna stara latinska poslovica. Ja bih je radije preveo „Uberi dan“ kao najljepši cvijet, budimo zahvalni za svaki od njih, jer poklonjeni su nam ne da se s njima razbacujemo nego da ih ispunimo smislom i vratimo Onome koji nam ih je darovao – Bogu!
„Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu!“ (Psalam 118,24)
Post je objavljen 31.03.2006. u 01:21 sati.