Pisat cu kad se opet zaljubim...rekla sam sebi... činilo se tako blizu... sad je opet daleko...
«Ti njega još voliš» ...to je rekao...
«Kako mogu voliti nekog ko mi je to napravio?»
«To bi ja tebe mogao pitati.»
ovih zadnjih mjesec dana bježala sam od istine, nisam je htjela čuti. Nisam ljudima htjela reći da možda volim nekog ko me je potpuno slomio... nekog kog bih trebala mrziti (svaka žena kojoj je slomljeno srce misli da mrzi onog kog zapravo voli)
bježala sam od istine, a tako sam htjela uzeti mobitel u ruke, poslati jednu malu sitnu poruku.. nisam smjela..
pocela sam zaboravljati... zaboravljati istinu..
ali istina se vratila sama... nenadano... iskočila na površinu...jednim pozivom u cetiri sata ujutro... opet je srce jače zakucalo, opet su suze zamaglile vid... opet se vratila ona nada... ona prokleta nada, koja se uvik javi, uvik vrati... koja me natjera da ja zadrhtim na svaki njegov poziv, na svaku njegovu poruku...
...možda se promijenio...
uvijek ista priča... i znam da se nije promijenio... znam... 99 posto znam... al onaj jedan posto... taj jedan posto me proganja, uvlači mi se u misli i u snove...
..da ga bar nisam upoznala... sve je uništio...sve je upropastio... promijenio me... ubio onu curu koja se voljela zabavljati.. pretvorio je u nekog ko je dao cijelo svoje srce nekom ko s njim briše prašinu...
kako ga mogu nakon svega voljeti? Možda ga ne volim, možda se samo želim osvetiti... ali ne, nisam ja takva... ili volim, il mi uopće nije stalo... a stalo mi je..
ne mogu se OPET zaljubiti... kad još uvijek jesam zaljubljena, nažalost..
..pa da vidiš kako je
zaspati na medu
budit se na ledu
dok preko noći
svijet se srušio..
...samo jednim propuštenim pozivom...
Post je objavljen 31.03.2006. u 00:09 sati.