Marketing
PALMYRA
I tako stigle smo konačno u Palmyru.
Palmyra je povijesna atrakcija broj jedan u Siriji i jedna od svjetskih najveličanstvenijih lokaliteta. Sirijci za nju kažu da je nevjesta i srce pustinje. Ta oaza u sredini golemog ničega, usred pustinje, sa rijekom Orontes na zapadu i rijekom Eufrat na istoku lokalnom stanovništvu je poznata kao Tadmor. Ruševine većinom datiraju iz 2. stoljeća i pokrivaju nekih 10 km kvadratnih. Palmyra se spominje u nekim tekstovima koji datiraju iz 19. stoljeća prije nove ere. Od najranijih dana njen položaj ucrtao ju je u mape svih karavana koje su putovale između Mediterana i zemalja Mezopotamije i Arabije. Isto tako Palmyra je bila vrlo važna karika stare svilene ceste, povezujući Kinu i Indiju sa Evropom. Grad se uvelike razvio naplačujući velike cestarine karavanama koje su prolazile kroz grad. Priča o Palmyri ne razvršava ovdje, ali bilo bi predugo pričati cijelu povijest te stare oaze.
Jako sam bila uzbuđena dolazeći u Palmyru i sada mislim da sam previše očekivala od tog antičkog grada. Danas nije puno ostalo od veličanstvene Palmyre kakva je nekoć bila. Obzirom da sam do sada imala prilike vidjeti stvarno puno rimskih gradova i ruševina uz malo mašte dobije se dobar dojam kako su živjeli ti ljudi. Istina ruševine su porazbacane na velikom prostoru i da ostalo je par stvari koje stoje, ali meni je sve nekako izgledalo tužno. Imala sam osjećaj kao da se o tom gradu ne vodi briga kakvu zaslužuje, ali tako je sa svim povijesnim ruševinama u Siriji. Puno toga nije iskopano i malo toga je rekonstruirano. Novi grad smjestio se oko tih starih ruševina i na njima dapače. Glavna cesta prolazi ravno po sredini ruševina, lokalitet nije ograđen i možete se šetati kako i kad vas je volja. Da sam htjela vjerojatno sam mogla doći po noći i odnjeti neki stupić doma kao suvenir i nitko me ne bi vidio.
Obilazak ruševina obavile smo relativno brzo, svega par sati (da budem preciznija 5, 6).
Dobre i pristojne :), kakve jesmo, uvijek poštujemo običaje i zemlju u kojoj smo, tako da u muslimanskoj zemlji nema kratkih rukava, nema kratkih hlačica ili šosića ne daj bože, nema baš ni japankica ma koliko vruće bilo. Tih par sati je maksimum koliko smo uspjele izdržati na pijesku, na nekih 30-ak stupnjeva i obučene od glave do pete. Mozak mi je prokuhao, imala sam osjećaj kao da sam vodu pila prije tri dana, trbuh mi je kruljio neugodnom glasnoćom i taman kad smo se spremale u potragu za nekom hranom zaustavi nas neki Sirijac.
Sirijac: "Where do you come from?"
Izluđene više tim pitanjem, prokuhale i gladne šutke nastavimo hodati dalje.
Sirijac trči i viče za nama: "Where do you come from?"
Ja: "Croatia."
Sirijac: "They (pokazuje na tri čovjeka), they same Croatia."
Mršavica i ja pogledavamo se u nevjerici, ne znamo da li nam samo hoće opet nešto prodati ili govori istinu ili je lud.
Sirijac: "Come, come (vuče nas za ruke prema njima), (dere se) Croatia."
I stvarno dečki iz Hrvatske. Rade u jednoj kompaniji iz Hrvatske i imaju bazu u Palmyri, kako je svijet malen. Uglavnom skompale smo se s njima i noć je protekla hrvatski, uz puno cuge i hrane kako samo mi znamo. Cuge, da cuge u muslimanskoj zemlji. Ti dečki su tamo već godinama i promjenili su ili pokvarili su, kako se uzme, cijelo mjesto. Neki vlasnici lokala kupuju alkohol da bi ih mogli poslužiti kada dođu u grad. Drugi vlasnici to ne odobravaju tako da je selo sad u svađi zbog Hrvata, haha.
Na svakom čošku vise hrvatske zastave, ljudi pričaju par riječi hrvatskog jedna nadasve domaća atmosfera. Dok smo obilazile utvrdu na brdu iznad Palmyre mali Sirijac zaleti se prema nama i povuče me za rukav.
Pogledam ga, a on: "Kako si?"
Ja: "Dobro, hvala a ti?"
Mali sirijac: "Dobro, jebeno."
Da ne povjeruješ usred Sirije naletim na Hrvate, toči se alkohol samo za Hrvate, naše zastave svuda i mali Sirijci trče okolo i viču "Dobro, jebeno."
Hotel, hahaha, to je priča za sebe. Kako nije bila sezona i kako Sirija zbog svih događanja ovih dana ima manjak turista, u cijelom mjestu samo su dva otvorena hotela. Iako smo mi jedini gosti u hotelu prvo nastupa polusatno pregovaranje za cijenu. Sva pregovaranja vodi Mršavica koja je u tome majstor nad majstorima. Toliko je dobra u tome da joj se čak i Arapi dive. Ja sam totalno obrnuto od toga. Meni se može prodati šta god se hoće i po kojoj god se cijeni hoće. Ne ide meni to višesatno pregovaranje oko par dolara, ja izgubim živce i bude mi neugodno i jednostavno na čelu mi piše "Budala kojoj možete prodati sve šta vam padne na pamet!". Soba, kao što sam rekla mi smo jedini gosti, ali naša soba je na najzadnjem katu hotela, petog.
Recepcioner: "Oooo bags, no problem, no problem, look elevator."
Uđemo u lift i čekamo, ali ništa se ne događa.
Recepcioner: "Ooooo, sorry, broken, no problem, no problem, I help bags."
I tako sa naše dvije malo veće i dvije ručne malo manje torbice krenusmo put petog kata. Recepcioner nosi jednu veću torbu i uzdiše gore od nas koje u svakom slučaju vućemo više nego on i viče "See, no problem, no problem, easy!!!".
Ma šta je easy molim te lijepo, natovarena ko magare vućem na peti kat torbe nakon što sam cijeli dan skakutala po ruševinama kompletno obučena na plus tristo stupnjeva. Na tom putu koji je trajao satima Mršavica je još i propala, naime stala je na stepenicu i propala zajedno sa stepenicom. Soba za poludit, na krevetima floriscentno zeleni presijavajući pokrivači, u kupaoni neonsko crveno svijetlo, prozor se ne da zatvoriti, između štoka od ulaznih vrata i zida rupa od najmanje 2 cm i tako.....
Ja: "Mršavica jel si ti sigurna da je ovo hotel, a ne bordel?"
Mršavica na rubu suza, ali ne da se. Hoda po sobi gore dolje i ima viziju.
Mršavica: "Znam šta ću, u ove rupe kod vrata ugurat ću toalet papir tako da nas ne gledaju i da nam ne puše, te pokrivače ću maknuti, na prozor ću staviti deku, a neonsko crveno svijetlo u kupaoni to ću, to ću......hm, ne znam šta ću s tim...."
I tako nakon pola sata uređivanja sobe, zadovoljne i mrtve legle smo i pitale se šta će nam donjeti slijedeći dan u ovoj nadasve neobičnoj zemlji.
Hram Bel
Slavoluk
Dvorac Emira Ibn Maan Fakhr-al Dina
Kolonade
Amfiteatar
Ostale ruševine
Jedan od kafića gdje smo tulumarile sa našim Hrvatima
Post je objavljen 30.03.2006. u 20:35 sati.