Okovan proljećem, gotovo sam zaboravio na pisanje..tipkovnica mi postaje strana...Prvi topli dani ulaze kroz sada otvorene prozore u stan.
Gledao sam sinoć film "love song for bobby long", tako sjetno, tako mudro, tužno i sretno na kraju, priča o životu bez nepotrebnih filmskih obrata i lažnog sjaja. A film je opet, sjajan! I sjaji...još uvijek. Pogledajte ga ukoliko uhvatite nešto vremena za sebe...i samo za sebe.
Uskoro će zeleno postati oko mene...i oko vas ukoliko ne živite negdje usred vječnog betona.
Čarolija života ma kako crni i sivi bili dani, sati ili godine ponekad opet će ubrzati krv u žilama onih koji žive da bi živjeli.
Putuju da bi putovali, umiru jer moraju umrijeti...
Ovih dana sam puno razmišljao o mom putu...i shvatio po tko zna koji put kako svrhovito zna biti ono što se takvim ne čini.
Zbrajajući i oduzimajući, vršeći opite i poredbe sa svojim iskustvima, trenucima i znanjem stigao sam do nečega što sam i prije znao, ponovo bih mnoge stavri od učinjenih stvari učinio...ma kako bile sjajne, ma kako bile grozne, ma koliko boljele, ili nasmijale svijet u i oko mene.
Sve što čovjek ima kad je sam sa sobom su uspomene, no vrijednost je njihova uglavnom podcijenjena..one uvijek vrijede više.
I da se na koncu ponovo vratim na film, jer u njemu ima toliko mog bivšeg života , a možda i budućeg ukoliko ga ne potrošim brzo; dakle ; na grobu Bobbbya Longa na kraju priče epitaf , komadić misli iz knjige poznatog pisca...mogao bih reći kako sam bio u ljubavnoj zavadi sa svijetom...
Preostaje još nekoliko stotina tisuća , ili manje, ili više milja do mjesta gdje će pero života urezati iskustvom sreće i bola novi epitaf sročen znanjem vrijednim postojanja!
Post je objavljen 30.03.2006. u 09:37 sati.