Marketing
Caffe of broken dreams:episode II
Eto, moje unutarnje poluruševno boravišta/ stanište, nazovi kako hoćeš, ponovno je otvoreno... Nimalo renovirano, nit promjenjeno, jedino što je drukčije jest činjenica da se gospon konobar malo zapustio i sada ima četnikušu, a sa zidova je palo još žbuke...
...I smrad je intenzivniji....
No, navikne se čovjek na govna, u ljudskoj je prirodi da se navikava na novonastale situacije... Činjenica je da se ovo mjesto nikada neće promijeniti, barem ne na bolje, pa ćemu uzalut trošit vrijeme i nadu da će biti tako?
Ne, ne...
Konobar me pogledava svojim dobro poznatim pogledom kojim kao da me pita "kae opet? kaj buš pila?".... a ja danas nemam odgovor...
...jer mi sve uzrokuje mučninu...
a udarci dolaze jedan za drugim...
...vidi ga, patuljak je protrčao kroz krčmu...
trenutno ću radije sjedit u tišini u buljit u prazno, brojat zvijezde u negativu i brat cvijeće u imaginarnom vrtu i ostala sranja koja mi padaju na pamet...
...jer emocije su trenutno presušile...
...i ne znam što mislim, ne znam što osjećam...
...čak ne znam da li ne znam što osjećam, ili ipak nešto od toga znam...
...najlakše je pustiti, najlakše je nestati...
...i onda suzama isprati patnju, bol oprati kapima krvi...
...najlakše je nestati...
...a što je pravilno?
...nemam danas snage visit na ovom tmurnom mjestu...
lijep je dan, prošetat ću, prolistat novine, kretat se među ljudima...
...a kad se slomim do kraja, vratit ću se u svoje utočište, povuć se u tamu, izolirati se i čekati da prođe vječnost i rane zacijele...
We must remember wounds so deep
take time to heal
and sometimes though we struggle still
life seems surreal
Post je objavljen 30.03.2006. u 09:41 sati.