Kada stanem i počnem da sagledavam okolinu a i sebe samoga, zaista mi je mučno, mučno, najmučnije. Uvijek se zapitam tko sam ja ovaj tuđinac, a i tko su ovi tuđinci oko mene? Odakle dolazimo i kamo to idemo? Zar moram da budem samo sanjar kao i drugi oko mene? Zar moram i ja da pođem sa masom i da venem zajedno sa njima u tuđini? Zar i ja moram činiti to što i oni čine pred Gospodnjim očima? Ipak mislim da ne moram, ipak mislim da sam došao ovdje sa jasnom zadaćom, sa jasnim ciljem i jasnim određenjem zbog čega živim. Mislim da su ljudi ti došli sa puno dubljim ciljem, a ne sa zarobljenim ciljevima koji gledamo svaki dan što rade ostali ljudi. Teško mi pada gledati to stado iz dana u dan koje pase i koje nezna što je jučer, a što danas. Isto tako mi teško pada gledati ljubomorno na tu životinju koja živi ne historijski, ni bolno ni mrzovoljno. Zašto ne mogu kao ona, da se naučim zaboravu? Kako daleko i brzo da trčim i taj okov trči zajednom samnom. Pa kada kao čovjek sagledaš to, zar si može neko čovjeku nanijeti veći teret na leđa negoli on sam sebi? Stvarno putuju po trnju i po kamenju, ali da toga nisu svijesni njihovi jadni umovi koji propadaju. Prolazi im život u smijehu, u smijehu gdje ismjehivaju sami sebe. Taj čovjek je hrpa bolešćina što kroz duh zahvataju svijet.
Post je objavljen 29.03.2006. u 18:25 sati.