Kažu da manjak sredstava motivira. Onda bih ja trebao biti najmotiviraniji pisac na cijelom fucking planetu. Komp mi je u totalnom cazzu, a više se ne mogu pouzdati ni u staru električnu Olympiu jer je prored isto tako otišao u cazzo. I što ostaje?U vremenu palmova,laptopa, desktopa i sličnih tehnočudesa vraćam se papiru i olovci,što bi u svakoj drugoj situaciji zvučalo straašno romantično. Papir je neka vrsta psihološkog rendgena, jer ljudski rukopis krije ogroman broj informacija o autoru istog. Dubina rukopisa i varijacije u stilu(kako li ovo forenzički zvuči!) pričaju priču o raspoloženju u momentu zapisivanja, o okolnostima u kojima rukopis nastaje(prisila/opuštranje/ucjena/zaljubljenost). Rukopis zaljubljene žene gotovo da ne dodiruje papir, pleše po njemu i ostavlja tek meki trag dovoljno čitak da ga raspozna samo ona osoba kojoj je namijenjen.Rukopis osobe u životnoj opasnosti, naprotiv, grozničav je i ispunjen užasom trenutka u kojem joj život visi o koncu, ili još bolje, o onome što će napisati. Možda poziv u pomoć? Glumljeno pisamce iz razonode osobi od koje mora izvući novac? Sve može biti.
Post je objavljen 29.03.2006. u 17:55 sati.