Prošla sam nevjerojatne peripetije od Fiumicina, iliti Rimskog aerodroma, do Terminija, iliti njihovog Glavnog kolodvora, jer Fiumicino je udaljen dvadesetak kilometara od Rima i treba to prijeći vlakom, po mogućnosti direktnim. I eto, odmah za početak, uspjela sam sjesti u krivi vlak, iako nije bio sasvim krivi, bio je vlak s kojeg je trebalo presjesti i uzeti metro, što meni gospodična karto-prodavačica, sasvim zaokupljena svojim privatnim telefoniranjem, nije rekla. Nakon gotovo sat vremena vožnje sam shvatila da nešto ne štima i tu je krenula peripetija povratka na neku ispravnu putanju, i da me jedan mali slatki Talijan nije preuzeo na stanici već dobrano izvan Rima i vratio me na pravi put, zapravo doveo do Terminija, možda bi još uvijek tamo negdje kao u Fellinijevom filmu lutala predgrađima. Sve je to trajalo puna dva sata, upravo onoliko koliko mi je trebalo da iz Zagreba dođem do Rima, uz stajanje u Splitu i popijenu kavu s pogledom na Kaštela. Krasan početak.
Na stanici su me čekali otac i sestra. Već iznemogli od uzaludnog hodanja po Terminiju, iscijedili su neke osmjehe, uzeli mi stvari iz ruku i onako zbunjenu i ozbiljno pogubljenu odveli mojoj novoj, privremenoj kući. Mojoj sestri zapravo ništa nije smetalo, bila je očigledno sretna što me vidi, s njenih petnaest godina koliko ima ništa joj ne predstavlja problem, osim četiri kile viška s kojima se bori kako bi dosegla manekenski ideal. Sasvim je posebna, djevojčica ili ljepotica teško se još odlučiti. Završila je Waldorfsku osnovnu školu, od najranijeg djetinjstva uz svoju majku jednom tjedno uči filozofiju, ili bolje vježba filozofsko mišljenje, svakako djevojka profinjenoga ponašanja i razmišljanja. Da nije bilo nje, a to sam saznala tek zadnji dan svog boravka, moj otac bi otišao sa stanice ljut jer me nema tako dugo, a ja bi morala tražiti taksi. Ona to nije dozvolila.
Post je objavljen 29.03.2006. u 15:36 sati.