Knjiga bi se mogla podnasloviti: "priručnik za militante". Ono što je pristojnom intelektualnom svijetu, dobro upoznatom sa stvarnošću i njezinim mogućnostima, najobičnija uvreda za razum, za Badioua je tek početak pravog mišljenja: nema drugog pristupa k istini osim onog subjektivnog i samo istina nekog subjekta može biti univerzalna. Znači li to da treba vjerovati svakom posjetitelju psihijatrije kada kaže da je baš on pravi Napoleon? Možda, ali pitanje univerzalne istine nikada ne može biti osobna identifikacija, nego otkrivanje neke (radikalno) nove mogućnosti (Pavao: Kristovo uskrsnuće dokinulo je sve razlike i podjele koje nameće ljudski zakon). Bilo da se radi u ljubavnom susretu, stvaranju umjetničkog djela ili političkoj borbi, pojedinac ili grupa postaju subjektom jer su zahvaćeni istinom neke nove mogućnosti koja vrijedi za sve i ne odustaju od njega ni pod kojim uvjetom. Badiou ne analizira toliko novost objave Pavlove istine, koliko njegovu etiku tvrdoglavosti koja je nužna da se ne slomi na prvoj prepreci.
Pavao postaje tako novi Mao čije načelo je da svatko tko postaje subjekt (koncentracija snage u jednoj osobi koja se suprotstavlja strukturalnoj moći) - svijet dijeli na dvoje. Badiou nudi sliku čovjeka koji nije, kao u tradicionalnoj filozofiji, pasivan, uvijek slab i potencijalna žrtva nasilja, nego ima mogućnost micati planine.
Samo treba pročitati priručnik.
Post je objavljen 29.03.2006. u 15:00 sati.