Marketing
KISS
Kiss je poznat kao bend koji najviše daje u živo; i zaista, njihove pomalo slatkaste pjesme postaju goropadna čudovišta kada ih čujete u koncertnoj izvedbi. Zbog toga, nije čudno što su među najpoznatijim albumima grupe upravo tri live ploče - "Alive" I, II i III. Nakon relativno loših kritika za posljednje studijske radove Kissa, "Carnival Of Souls" (neopravdano) i "Psycho Circus" (opravdano), nije čudo da su Kissovci povukli potez koji ne može promašiti i snimili novi, četvrti "Alive". Međutim, bend ovog puta nije želio napraviti samo još jedan koncertni CD - upustili su se u eksperiment i pokušali prilagoditi svoje hitove simfonijskom aranžmanu, a na albumu ih prati Simfonijski orkestar iz Melbournea. Upustili su se u eksperiment i - uprskali. Poznato je da Kiss svira vrlo jednostavan i glasan hard rock, a takva glazbena forma, jasno, ne ostavlja mnogo prostora za orkestracije. Još kada tome pridodamo da bend nije odstupao od temeljnih konstrukcija pjesama, tj. nije se mnogo prilagođavao orkestru, jasno je da rezultat ne može biti dobar. U stvari, masivan orkestar čitavo vrijeme samo stvara pozadinsku atmosferu, dok bend svira svoje hitove točno onako kako bi ih svirao i bez orkestra. Album je podijeljen na dva dijela; prvih šest pjesama izvedeno je u standardnom obliku, bez dodatnih muzičara, a ostatak prvog CD-a, kao i cijeli CD 2 uz Kiss nastupa i orkestar. Tih prvih šest pjesama pokazuje koliko Kiss dobro funkcionira kao live bend ograničen na glasne riffove i pjevne refrene. A onda na scenu stupa orkestar i stvari postaju pomalo čudne. Na laganim pjesmama kao što su "Beth", "Forever" ili "Sure Know Something", projekt još nekako drži vodu, međutim kada bend prijeđe na žešći dio repertoara - "Detroit Rock City", "Shout It Out Loud" ili "Rock And Roll All Nite", orkestar se polako gubi, nadglasan i ugušen tvrdim aranžmanima, pa ta cijela vojska muzičara služi tek kao pozadinska atmosfera za napaljeni Kiss. Pored toga, na laganim pjesmama sa prvog CD-a, uz bend svira smanjena verzija orkestra, poznata kao Melburnški Simfonijski Ansambl, i to donekle zaista funkcionira... Problem je, u glavnom, na CD-u 2. Već od uvodnih tonova mega-hita "Detroit Rock City" jasno je kuda stvari idu. Orkestar je, istina, efektan, stvara jaku atmosferu, ali s druge strane, Kiss se kruto drži izvornih aranžmana pjesama, i cijela simfonijska mašinerija ostaje svedena na povremene bljeskove, koji pokazuju koliko je sve moglo biti dobro, ali nije, samo zato što, za razliku od npr. Deep Purple ("In Concert With London Symphony Orchestra"), Kiss nije bio spreman dati orkestru dovoljno prostora. Međutim, Kiss nema svog Jona Lorda koji bi napisao moćne aranžmane i križao rock sa klasikom na prirodan i istinski moćan način.
No, vratimo se mi radije u stvarnost i otputujmo vremenskim strojem četrdesetak, ili nešto manje godina unazad. Trenutno se nalazimo u New Yorku, druga je polovica šezdesetih godina 20. stoljeća, i zajedno smo s Amerom Paulom Stanleyem i Izraelcem Geneom Simmonsom, koji se iz rodnog Izraela kao devetogodišnjak doselio u New York 1958. godine. Ubrzo nakon međusobnog upoznavanja, s određenim muzičkim iskustvom uglavnom stečenim u široj javnosti nepoznatim bendovima, njih dvojica 1968. godine osnivaju grupu Wicked Lester, s kojom bezuspješno pokušavaju ući u glazbenu orbitu. Čak su i snimili jedan cijeli album, no on nije uspio biti objavljen. Nakon nekoliko godina uzaludnog traganja za muzičkim identitetom, oni raspuštaju bend, i 1973. godine odluče započeti ponovno, te pozivaju u pomoć bubnjara Petera Crissa i gitaristu Ace Frehleyja i kreću u avanturu lude vožnje muzičkim toboganom, niti ne sluteći da su upravo tada otvorili jednu od najvećih stranica cjelokupne, ne samo glazbene, već povijesti čovječanstva.
Paul Stanley daje grupi ime, Ace Frehley osmišljava logo, i ludnica je mogla početi. Želeći stvoriti dotad neviđenu glazbenu atrakciju, četvorica momaka s njujorških ulica nabacuju make – up, i pod maskama uzimaju alter ego, izražavajući time svoju drugu osobnost i skrivene želje. Tako Paul postaje 'Star Lover', Gene 'Demon Lizard', Ace 'Space Man', a Peter 'Cat Man'. U uvodnom dijelu karijere mnogi su ih izbjegavali slušati, a naročito gledati, etiketirajući ih kao 'opasan bend, nazivavši ih i 'monstrumima rocka'.
U tom početnom periodu, nisu baš imali prevelikog uspjeha, premda su 'opasni' bili samo po izgledu, obzirom da su pjevali o realnim stvarima poput ljubavi, slobodoumnosti, traženja istine ili ostvarivanja najskrivenijih snova. Prvi pravi koncert Kissovci održavaju krajem 1973. godine u New Yorku, u Academy Of Music, i to kao predgrupa Blue Oyster Cultu. Usput rečeno, samo dvije godine kasnije, na koncertu u Nassau Colisseumu, ova su dva benda zamijenili uloge, tada je Kiss bio glavni.
Post je objavljen 29.03.2006. u 14:18 sati.