Marketing
O međuljudskim odnosima...
Pitate zašto ću pisati o temi o kojoj bi se moglo pričati tjedan dana i još uvijek bi ostalo puno toga za reći, pa evo pisat ću o tome jer previše o tome mislim zadnjih dana i imam osjećaj da se vrtim u krug, pa se moram nekako riješiti suvišnih misli. Pošto me kritiziraju da gnjavim previše, nastojat ću ukratko. Dakle, evo ponešto o međuljudskim odnosima...
Kakvi će odnosi biti među ljudima ovisi o nama samima, o svakom pojedincu, svakom članu društva. Za one koji ne znaju komunicirati na lijep način mislim da je najbolje da se izoliraju od društva i da žive negdje sami, bez dodira sa svijetom. Glavni uzrok tom mom mišljenju jest jedna osoba koja ide sa mnom u razred. Radi se o jednom dečku koji je upravo takav tip osobe. Prepotentan, samodopadan, egoist i definitivno nedruštven. Svaka riječ koja izađe iz njegovih usta ima cilj da nekoga uvrijedi, ponizi ili jednostavno naljuti. Ja sam temperametna i lako planem, te me zbog toga njegovo ponašanje čini bijesnom i mrzovoljnom. On je došao u naš razred ove godine, mi smo ga prihvatili, nema razloga zbog čega ne bi, ali on nije prihvatio nas, i nije se ni potrudio postati dio jedne cjeline, prilagoditi nam se. Ne samo da čini sve kontra ostatka razreda, nego je već navukao i mržnju mnogih zbog svog pretjeranog nacionalizma i mržnje svega što nije hrvatsko. Ja sam mislila, i željela bi da je tako, da su danas mladi ljudi svjesni da je mržnja nekoga zbog onog što jest čin koji nije dostojan jednog razumnog čovjeka. Nažalost, pokazalo se pogrešnim. Kad danas čujem iz njegovih usta kako pljuje po crncima, Srbima, Bosancima... pa zapitam se zar je moguće? Gdje ja živim? Najgore je što se osjećam tako bespomoćno jer koliko god se trudim pokazati mu koliko griješi, on me i dalje ne šljivi ni 5%. Kada dođem u školu i čujem njegov glas, već se osjećam nabrijano. I onda se cijeli dan derem na njega, trošim svoje živce... a sve uzalud kad je tvrdoglav kao mazga. Ne znam kako može biti tako licemjeran, tražiti da ga poštujem kad on pljuje po meni, mom podrijetlu i svemu što volim. Da ga bar mogu ignorirati, ali ne znam zaista kako. Najviše se ljutim na sebe, jer dopuštam da mi pokvari dan, uništi raspoloženje i da me sjebe toliko da do kraja dana o tome mislim. Evo danas ga nije bilo u školi, i neopisivo je koje olakšanje ja osjećam. Ne osjećam se umorno, psihički iscrpljeno... osjećam se kao da sam sad ustala iz kreveta. Ta činjenica me djelomice žalosti jer znam da ne mogu ništa napraviti da to poboljšam, jer odnos između dvoje ljudi ne može ići na bolje ako se samo jedna strana trudi i to želi. To je ono što sam rekla na početku posta, ako želimo se slagati s ljudima koji nas okružuju, moramo poštivati svakog pojedinca i sve ono što ga čini takvim kakav jest, osobitim i drugačijim, ali ne smijemo nikome dopustiti da nas gazi i ponižava. Poštovanje mora biti obostrano. Tada ima budućnosti za svaki odnos. Ne tražim od nikoga da me voli ili da mu budem draga, ali mislim da je to minimalno što zaslužujem. Kako ja, tako i svako ljudsko biće.
Ljudi, poštujmo jedni druge! Nemojte nikog mrziti jer je druge vjere, nacionalnosti ili boje kože! To nije ljudski!
Post je objavljen 28.03.2006. u 22:01 sati.