Tog se dana u prekrasnoj dvorani Švicarskog grada Züricha, održala finalna utakmica najjačeg rukometnog prvenstva, europskog prvenstva, imeđu reprezentacije Francuske te naše ˝PAKLENE REPKE˝.
Pri mom dolasku pred dvoranu, mnogo je navijača ostalo vani u želji da se domognu karte. Mnogi su me i upitali: ˝Curo, bi li prodala kartu?˝ Ta mi je karta bila jedina mogućnost za upoznavanje jednog od naših reprezentativaca. ˝Za koliko?˝ pitala sam iako mi ni na kraj pameti nije palo da je prodam. ˝Dvjesto kuna?˝ ˝Nema cijene za koju bih je prodala˝, nasmijala sam se i ušla u dvoranu u kojoj je odzvanjajo zvuk najljepše pjesme na svijetu, Lijepe naše.
Utakmica je započela u odličnom ritmu. Naši su rukometaši poveli, predvođeni Renatom Sulićem. Golovi su dolazili sa svih strana. Lacković je zabijao s lijeva, Džomba s krila, Metličić s desna, Sulić s crte... Naša se prednost povečavala sve više i više. Tada je Omeyer, francuski golman dobio crveni karton jer je Sulića, namjerno lupio nogom po glavi. Sulić se podigao i nastavio igrati iako ga je Peharec stalno upozoravao kako je to težak udarac. Njegova je želja za igrom bila jača.
Vodili smo do samoga kraja prvoga poluvremena, a tada je na red došlo izvlačenje dobitnika. Onaj tko osvoji nagradu može izabrati jednog rukometaša svoje reprezentacije s kojim će provesti ovu večer i cijeli sljedeći dan. Svijetla u dvoranu su se pogasila, nastao je muk, svi su izvadili svoje karte i gledali u one male brojeve sa strane. Prodano je preko deset tisuća karata, je li moguće da ću baš ja biti ta sretnica? Šansu je imao svatko, na kompjutoru je bilo da odluči. I napokon je komentator počeo govoriti. Najprije je rekao da je dobitni broj četveroznamenkast. ˝Super, u igri sam˝, pomislila sam. Zatim je rekao da dobitni boj počinje s tri. Uzbuđenje u meni je još više poraslo. Komentator nas je dugo držao u neizvjesnosti, a onda je izgovorio moj broj, broji u koji sam polagala sve svoje nade za upoznavanje sa Sulićem. ˝3461 je dobitno broj, molimo dobitnika da dođe sa svojom ulaznicom do glavnog komentatora.˝ Uz pratnju redara osjećala sam se kao ˝netko i nešto˝. Došla sam do glavnog komentatora i počela skakati od sreće. Rekao mi je: ˝Reci nam tvoje ime i od kuda si.˝ ˝Ja sam Ana, a dolazim iz zemlje iz koje dolazi rukometni DREAM TEAM!˝ Hrvatski su navijači podigli kockaste crveno-bijele šalove, zastave i s ponosom odgovorili: ˝Hrvatska!˝ Od silnog uzbuđenja nisam ni primjetila da su naši rukometaši bili ušli u dvoranu. No, čim sam ih skužila potrčala sam do njih, tj. do njega, Renata Sulića. Zagrlila sam ga i upitala: ˝Je li to moguće? Si to stvarno ti?˝ Komentatori su već bili došli sa svojim mikrofonom, a Sulić mi je odgovorio: ˝Ana, ja sam, stvarno sam ja!˝ Komentatori su rekli da im je jasno s kim ču provesti ovu večer i idući dan. Tada je došlo vrijeme da se utakmica nastavi, a ja sam mogla ostati na našoj klupi i slušati sve savjete Červara igračima. Utakmioac je nastavljena, a na time outu moja je ruka bila prva i završna. Naši su dečki naravno pobijedili i postali Europski prvaci, a u slavljeničkom vlakiću sudjelovala sam i ja. Nakon utakmice, dok su se dečki tuširali čak sam dala intervju ekipi HRT-a. A tada je napokon došao povijesni trenutak. Sulić je došao do mene, upoznao me s ostalim suigračima i cijelom ekipom. Svi su bili umorni, ali i spremni za feštu. Upitala sam Renata ne pada li mu teško ovo slavlje i gdje pronalazi snagu za sve to, a on mi je odgovorio: ˝Uz takve suigrače, navijače i obožavatelje, svatko bi pronašao snagu!˝ Tada smo s autobusom krenuli prema hotelu, a pokušali su mi napraviti spačku. Davor Dominiković, obožava raditi intervjue s ostalim članovima ekipe, pa je i mene nazvao. Ja sam se javila i razgovarala s njim, ali jako kratko, tek onoliko koliko mi je trebalo da se prišuljam do njega, a zatim sam mu poklopila i rekla: ˝Predobro poznam sve vas da biste mi prodali tako ˝jeftine˝ fore.˝ Nasmijao se i odgovorio: ˝Svaka čast.˝ Tada smo stigli u hotel. Ušla sam sa Sulićem u sobu. Rekao mi je da se mora presvući u nešto ˝fancy˝ te da ga malo pričekam. Nakon nekoliko minuta vratio se. Ostavio me bez riječi. Izgledao je predivno. Crna kosa sjajila mu se poput sunca, oči su mu bile kao dva bisera. Onako visok, mišićavog tijela izgledao je idealno... A uz sve to još je i najbolji pivot svijeta. Zatim smo otipli u salu slaviti s ostalim igračima. On se cijelo vrijeme ˝brinuo˝ za mene, a svaki put kad bi osjetila njegovu ruku na sebi, skoro pa bi se onesvjestila. Prati ga glas da je prgav, a on na to odgovara: ˝NISAM PRGAV JA SAM PONOSAN HRVAT!˝ Tko god da mu je pripisao prgavost, pogriješio je. Po prirodi je veseljak, uvijek spreman pružiti pomoć. Neki govore da je škrt, a na moj upit je li to istina rekao je: ˝Ne, nisam škrt samo tražim ono što zaslužujem.˝ Dijete je u srcu, ratnik na terenu. Ima jednu veliku manu, preosjećajan je, ali je rekao da će se potruditi da to ispravi. Mrzi nepravdu i većinu crvenih kartona ˝zaradi˝ zbog traženja pravde. Rođen je 12.10.1979. u Rijeci, a kako i sam kaže, žena i dijete su njegov život.
Nakon slavlja cijela je ekipa otišla na zaslužen spavanje i nakon njega povratak u Hrvatsku. Kad smo stigli u Hrvatsku sa trga se orilo: ˝Neka pati koga smeta...˝ Bilo je to nezaboravno iskustvo. Na kraju sam se zahvalila svima, a i oni su obećali da će mi se javiti još koji put, tako da se još i danas čujem s njima i posjećujem njihove utakmice!
THE END! (mašta može svašta)
Post je objavljen 28.03.2006. u 22:06 sati.