Taština je htjeti biti zamijećen, ili nedostatak samopouzdanja?
Ili nešto što je teško isprofilirati kroz tanku opnu riječi.
Dani mi prolaze u raskoraku-u suštini sve je naizgled isto.
Svjesna sam da zapravo ništa nije isto.
Rast je nekad bio silovit, brz i nagao.
Zatim se sve usporilo.
Više ne zamjećujem promjene u sebi,
bar ne tako često.
Katkad se pitam - Koliko sam otišla unazad?!
Katkad osjećam samo neizmjernu tupost.
Često ne poduzimam ništa da to promijenim.
Često lijenost pravdam krivim stvarima.
Lijena sam za poduzeti promjene.
Možda je tome tako jer smo u kali jugi, a možda jer je rast bio prebrz.
Ništa od toga nije važno, ako jedina važnost ovog teksta ostane u
tome da je napisan.