Marketing
„Vrijeme krvari u mojem ždrijelu,
Progutah ga uz škrgut zubiju,
Iscijedih slinu svakog pojedinog vijeka,
Sad probavljam ono čega plaše se i bozi!“
Bijahu to ona pradavna vremena kada je velika civilizacija Garhada odbrojavala svoje posljednje dane. Pješćani sat Svemira propuštao je zrnca njezinih negdanjih stoljeća,brzo i odlučno,jer svemu što je imalo početak morao je jednom doći i bolni kraj.Moćni,ponosni i ostavljeni,poletjeli su ka našem svijetu,svijetu ljudi kojima je očajnički bila potrebna njihova pomoć i zaštita.Da,Oni koje zvali smo bogovima.Legende naših starih kažu da ih vidješe kako dolijeću nebom vozeći vatrene kočije,zamahujući grmljavinom;praroditelji drevne Magije čije su moći bili veleposlanici,koja je kasnije razočarano kriknula na našim rukama.
Naučili su nas mnogočemu što nismo slijedili i polako tonuli u život među nama,dok nisu nekako postali jedni od nas,barem naočigled.Mnogi naši proroci bijahu njihova roda,ali sami su sebi presudili,jer kada smo prihvatili njihove religije,zbacili smo ih u sjene zauvijek,i neki misle da su još uvijek tamo.Ali,drugi vjeruju da su se Garhadi u potpunosti spojili s našom vrstom,ne želeći živjeti skrivajući se,i s vremenom izgubili svoju moć.Ipak,neka tajna društva skrivena od proždrljivih očiju povijesti,posvetila su svoje postojanje potrazi za potomcima Garhada,vjerujući da se u njima još uvijek krije iskonska moć.Tko zna,možda su i bili u pravu.Možda su Garhadi zaista negdje među nama,u bezličnoj,nesvjesnoj gomili sivog ljudstva,među gomilom očiju praznog i poznatog sjaja,očiju koje nikada nisu ugledala vilin-svjetlost ni obale Aer Gharda.Zamislite da koračate nekom od ulica svijeta,brojite kamene ploče na putu,okrenete se svojem prijatelju ili poznaniku ili strancu koji stoji pokraj vas i upitate ga; „Zdravo.Jesi li ti bog?!“
Kosti koje pričaju priču
Negdje,u dubinama norveških šuma,spavala je gigantska kost.Već se toliko bila srasla s tlom,da ju je svo bilje ogrnulo,a živalj je nesmetano prolazila oko nje.Prolazih jednom tom šumom i vidjeh tu kost.Bijaše veća od bilo čega što sam ikada vidjela.Usnuh ondje,kako se sunce izgasilo i nemirno sam spavala.Kad otvorih oči bila je još uvijek noć.Naslonih se natrag na kost i kao da začuh glas iz njezine nutrine.
„Prokleti ljudi!Ja sam kost koja je počivala u potkožnom svijetu Najstarijih,još se sjećam onih dana kada vi bijednici ne biste mogli ni izići iz svojih rupčaga bez straha.“
Mnogo godina kasnije,vratih se na to mjesto,a ondje stajaše hram bogova koji su jahali Zmajeve.Ljudi su ih štovali,i veličajnu životinju kojom su letjeli.
Vratih se nekoliko stoljeća kasnije,a ondje je stajala crkva.Bijah pomalo ljuta jer nestade štovanja velike životinje,ali ipak odlučih ući unutra.Sve je bilo ispunjeno slikama ljudi,krilatih ljudi sa svjetlima oko glave.Pomislih da su to bogovi ovoga vijeka i bijah u pravu.Tad najednom,pažnju mi privuče jedna slika.Prikazivala je čovjeka kako napada istu onu veliku životinju.Upitah svećenika tko je to. „Sveti Juraj.“-odgovori on. „Veliki vitez.“
„Ma,ne,nisam mislila na osobu.Tko je ova zmijolika životinja?Prekrasna je.“On me začuđeno pogleda i nakon nekog vremena,u nevjerici, progovori: „To je Đavo!“
Post je objavljen 28.03.2006. u 20:22 sati.